Postoje eto neki lokali, koji tko zna zašto dođu na glas kao tajna mjesta izvanrednog kuhanja, pa se onda ljudi koji jedu vani, počinju okupljati u takvim gostionicama, pa ih sami uzdižu u nebesa i kuju u zvijezde, premda zapravo nisu sigurni zašto sve to rade…Ovo je, naravno, jedna od definicija bidermajerskog hipsterijanizma u relativno malom, a opet velikom gradu poput Zagreba.
Bistro Špajza, smješten između Ilice i zapadnog pružnog prijelaza pokraj tvornice Franck, spada među takve zalogajnice. Svojedobno se u tiražnim novinama počelo pisati kako se ondje fenomenalno jede. Pa su gosti vidjeli da cijene uistinu jesu fenomenalne: u Zagrebu ne postoji čak ni donekle pristojna hrana po nižim cijenama od Špajzinih. Pa je, eto, Špajza već godinama puna i prepuna, kao što je bila u utorak 14. lipnja kada su ljudi stajali u redu za stol, u lokalu koji može primiti više od pedeset gostiju. I sve bi to bilo okej, kada bi hrana u Špajzi bila dobra. Ili barem korektna, pristojna, decentna, tehnički ispravna…Međutim hrana u Špajzi loša je do grozna, pa je tako tih par desetaka kuna za ručak u Špajzi puno bolje potrošiti u nekoj od obližnjih ćevabdžinica. Evo zašto.
Naručili smo piletinu u teryakiju s basmati rižom i punjene tikvice. Teriyaki je stara japanska kuharska tehnika, koja podrazumijeva da se meso pripravljano u teryakiju mora sjajiti: teriyaki je, zapravo, glaziranje mesa umakom od soje, mirinom i šećerom ili medom. Teriyaki je, također, naziv za umak koji se masovno prodaje u samoposluživanjima, a koji se sastoji od soje, smeđeg šećera , rižinog vina, mirina, češnjaka i đumbira. Moguće su, jasno, i razne druge varijacije, ali ovo su temeljni sastojci. Razvidno je kako je glavna svrha teriyaki umaka naglašavanje famoznog petog okusa, umamija, u pojedinom jelu.
Ono što smo dobili u Špajzi nije, međutim, imalo nikave veze ni s prvom ni s drugom definicijom teriyakija, kao ni sa umamijem. Donijeli su nam kockice poluisušenog pilećeg filea, u nekom smeđem umaku koji ni izdaleka nije mirisao čak ni na najbezveznije zagrebačke istočnjačke restorane i koji je, umjesto po umamiju, imao okus po lošoj zapršci. 
Radi se o jelu zbog kojeg kuhar treba dobiti otkaz, i to momentalno, ili pak voditelj restorana treba dobiti otkaz jer je krivo reklamirao to jelo. Ovdje, dakle, nije riječ o pogrešci u izvedbi, nego o čistoj, beddastoj prevari: Špajzina je kuhinja banalnu, menzašku zapršku pokušala prodati pod teriyaki.
Punjene su se tikivice kupale u bazenu suvišne masnoće, ali su ipak bile donekle ukusne, pa Špajza nije dobila čistu jedinicu, nego minus dva. Tajna Špajzina uspjeha, osim u hipsterskim zabunama, leži i u zaista nevjerojatno niskim cijenama. Litru Pilatova vina (do Špajze nismo imali pojma da Pilato, ugledni proizvođač iz zapadne Istre, svoja vina prodaje u rinfuzi), po litru Jamnice i Jane, kavu i dva obilna glavna jela, platili smo 171kunu. To je, valjda, najniža moguća cijena u gradu, skoro pa usporediva s Toscanom u Šubićevoj. No, nikakva cijena ne može opravdati Špajzin amaterizam.
Bisto Špajza
Baruna Filipovića 2, Zagreb
HRANA -2/5 AMBIJENT 2/5 POSLUGA 3/5
kreditne kartice:Visa, Master, Maestro
