Kako nas je četvrtak raspored veći dio dana držao u Novom Zagrebu, prirodni izbor za večernje druženje s prijateljima iz Sigeta bio je Il Secondo. Riječ je o vrlo mladim ljudima, koji u Novom Zagrebu žive desetak godina, ali još nikad nisu jeli u najboljem restoranu s one strane Save, iako im je on praktički kvartovski restoran.
Ništa neobično. Novozagrebački kvartovi imaju vlastiti stil i ritam života, drugačiji od centra. Od Sigeta do Utrina proteže se teritorij rocka, punka i hip hopa, a ponudom hrane dominiraju loše pečenjare i još gori fast foodovi. Da nema Burger Bara na Velesajmu i dva ili tri simpatična kioska s hranom, Novi Zagreb bio prehrambeni geto.
Il Secondo je već godinama uporna iznimka u tom okruženju. Dok ga s jedne strane okružuje trash, s druge strane ima Didov san na Kajzerici, Potkovu na Hipodromu, Ponistru na Remetinečkoj cesti i slično, starinske, pomalo divlje restorane (izuzev Ponistre koja ima i duha i dobre robe) uglavnom za poslovnu publiku i nešto obiteljskih ručkova. Il Secondo dolazi iz drugog senzibiliteta. Uređenje koje spaja elegantni moderni dizajn s elementima talijanske rustice, talijanski regionalni specijaliteti, domaće focaccie, dobre liste vina na čaše, San Daniele pršut…sve to u Il Secondo dovodi publiku iz cijelog grada, pa je i sinoć oko osam navečer bio pun na terasi i prilično popunjen u unutarnjoj klimatiziranoj sali.
Sjeli smo na terasu, gdje je bilo neobično ugodno s obzirom na sparinu koja nas je pritiskala cijeli dan. Naručili smo ljetnu krem juhu od mladih tikvica i pečene paprike, vitello tonnato, casarecce s kobasicom, graškom i pecorinom i lazanje bolognese. Prije toga donijeli su nam odličan flatbread, od tankog hrskavog tijesta koje podsjeća na tin-crust pizzu jelo se zato i zove Nije pizza) koje poslužuju sa San Daniele pršutom, sušenim rajčicama i svježom rikulom.
Tijesto je bilo ukusno, zahvaljujući masnoći pršuta i larda crne svinje optimalno sočno i hrskavo na rubovima, dok su slatke, intenzivne sušene rajčice sve pretvarale u zabavno predjelo. Za drugi dio stola naručili smo malo Hundoka, robusnog tamnog pršuta od mangulice, malo sušeg od klasičnih talijanskih pršuta ali zato opremljenog svilenom bijelom masnoćom koja mu ističe slatkoću mesa. Hundok poslužuju s finim velikim ukiseljenim kaparima.
Juha je bila ultraljetna, osvježavajuća iako je poslužuju toplu, s listom svježeg bosiljka i spiralom maslinova ulja, imala je fini slatkasti okus tikvica i fini, diskretni miris paprika.
Casarecce s kobasicom i pecorinom su klasična Il Secondova pašta, uvijek ukusna ali nikad posve autentična. Tijesto je bilo skuhano precizno, al dente, kobasica je nježnim dimljenim mirisom davala ton cijelom tanjuru, pecorino je činio bogati umak, ali sve je opet ostalo unutar granica konvencionalnog jela.
Oba jela, casarecce i juha, su na Il Secondovu sezonskom dnevnom meniju, na kojemu su sezonska samo juha i uvjetno ljetna carbonara s mladim žutim tikvicama, dok veći dio čine njihovi cjelogodišnji bestselleri poput grdobine u tempuri (zapravo pohanoj grdobini), njoka s janjetinom i konfitiranih telećih obraza. Il Secondov dnevni meni je predugačak i nedovoljno sezonski. Budući da im je glavni meni dosta opširan i pun tjestenina i pečenog mesa, jasno je da je to ono što njihova publika zaista kupuje. Upravo zbog toga, Il Secondo bi trebao koristiti dnevni meni za jače legitimiranje svog kuhanja i uvođenje novih okusa.
Lazanje bolognese, još jedan od Il Secondovih zicera, bile su očekivano izvrsne. Uz tjestenine u Il Secondu poslužuju svježe naribani parmezan koji gosti doziraju sami, a na stolu smo cijelo vrijeme imali i njihovu domaću, ovoga puta nedovoljno slanu focacciu i dobar domaći rustikalni kruh.
Vitello tonnato nije bio dobar. Ovo klasično talijansko i idealno ljetno jelo, u Il Secondu drže među predjelima, iako je porcija dovoljna za obilno glavno jelo (vitello tonnato inače može biti i predjelo i glavno jelo). Po kratkom razgovoru s vrlo profesionalnom konobaricom zaključili smo da većina gostiju Il Seconda ne zna što je vitello tonnato, pa se može zaključiti njegova pozicija među hladnim predjelima, iza dva carpaccia, praktičan način da se izbjegnu nesporazumi.
Vitello tonnato poslužuju kako treba, s tanko narezanom teletinom složenom iznad umaka, tako da se okusi mesa ne utope u umaku. Umak je gušći od većine koja se u ovom jelu poslužuje u hrvatskim restoranima, i to je također ispravno. Umak za vitello tonnato, koji se radi na bazi tune, kapara i jaja, može imati razne teksture, od gotovo tekuće do guste kremaste. Recepata za umak je mnogo i podrazumijevaju različite sastojke, od marsale do različitih egzotičnih začina, a vodi se i vječna rasprava o tome koriste li se za bazu isključivo jaja ili majoneza.
Umak za vitello tonnato u Il Secondu, međutim, imao je okus riblje paštete. Neodređeni, pomalo metalni riblji okus zbog kojega jelo koje smo dobili više nije bio vitello tonnato. Pa smo ga pojeli kao paštetu, s prepečenim kruhom koji su nam poslužili uz jelo.
Situacija s vinima je neujednačena. Od pjenušaca na čaše imaju samo jedan prosječni prosecco, prvi dio liste vina na čaše posvećen je dvjema suradnjama, s vinarijama Škegro i Saints Hills, dok je drugi dio prilično dobar, sa Simčičevim Sivim Pinotom, Galićevom Graševinom, St. Heels Roseom, Korlatovim Syrahom, Krauthakerovim Mercsom i Tomčevim Rizlingom Amfora, po cijenama od 30 do 45 kuna (samo je Tomac, naravno, skuplji, 77 kuna).
Lista piva počinje s craftovima, Zeppelinom, Zmajskim, San Servolom ali nema nijednog talijanskog piva koje bi pratilo specifična talijanska jela, niti nekog ozbiljnijeg domaćeg piva koje bi moglo pratiti Il Secondovu ponudu steakova i mesnih jela. Na listi koktela pažnju privlače chilleri i calmeri, s lubenicom, mentom, malinom i ostalim ljetnim sastojcima.
Juhu, flatbread, pršut, tjestenine, vitello tonnato, par čaša St.Heels Rosea i dva velika piva platili smo malo više od 600 kuna.
Il Secondo kronično pati od neujednačenosti, u meniju, na vinskoj listi, u izvedbi jela. Ali riječ je o izrazito ugodnom i civiliziranom mjestu. Od detalja poput kantica leda s kriškama limuna koje donose s vodom, preko zaista profesionalnog servisa do poštenog kuhanja, riječ je i dalje o najboljem restoranu Novog Zagreba i jednom od mjesta koja nude najbolju vrijednost za novac u gradu.
