Tempura je, kako znamo, lagano, prozračno, jako hrskavo tijesto koje u tankim, nepravilnim slojevima s puno grudica, obavija povrće i ribu. Tempuru u Zagrebu ispravno priprema tek nekoliko japanskih i fusion restorana (i Ana Ugarković u Malom baru) dok se većina drugih restorana nepotrebno i neuspješno muči s tempurom. Karakterističan je primjer grdobina u navodnoj tempuri koju smo jučer naručili u novozagrebačkom Il Secondu.
Bilo bi mnogo pametnije da je restoran to jelo nazvao pohana grdobina, jer hrskavo, ali debelo, baš korpulentno tijesto u koje je riba bila umotana, ne da nije imalo nikakve veze s tempurom, nego se pretvorilo u čvrste, gotovo tvrde školjke za nježno grdobinino meso.
Grdobina s domaćom majonezom
Da nije krivo nazvao pohanu grdobinu, da na stolu ne poslužuje trećerazredni balsamico iz supermarketa i da sir riba pred gostima (premda i sir koji smo dobili srećom nije bio iz vrećice nego je nariban u kuhinji) Il Secondo bi dobio pola ocjene više.
No i ovako, Il Secondo je daleko najbolji novozagrebački restoran unatrag barem petnaestak godina. U Novom Zagrebu nažalost nikad nije bilo velikih, pravih restorana. Jedinu je iznimku predstavljao Hipodrom na Kajzerici u svojim ranim verzijama, kada smo ondje odlazili na šampanjac, žive jastoge i školjke.
Kompletna ugostiteljska ponuda Novog Zagreba danas se svodi na chevose, pa pizzeriu koja konceptualno mrzi svoje goste, na fast food u shopping centrima te nekoliko slabih roštiljarni i zalogajnica. Tu je još Didov san na Kajzerici koji je, uz sve velike pogreške u kuhanju katkad beskrajno simpatičan, te etnički restoran Potkova, koji je od Hipodroma naslijedio brojne, uglavnom poslovne goste i gdje hrana zna biti vrlo dobra, ali je cjelokupni koncept pomalo demodiran.
Fregola sarda
I to je, dakle, zaista sve, ne računamo li još skoro briljantnu riblju krčmu na Remetinečkoj cesti. No, Remetinac nikad nismo smatrali Novim Zagrebom, nego zagrebačkim predgrađem koje završava zatvorom i okolnim poljima.
E sada, u takvoj restoranskoj pustoši nije teško biti najbolji. No, Il Secondo je s vremenom postao dovoljno dobar da bi se natjecao s ozbiljnijim restoranima u centru grada.
Prvo, Il Secondo je toplo, mekano i civilizirano uređen: njegov vas interijer doslovno štiti od sad već pomalo anakrone agresivnosti sigetske arhitekture. Siget je, budimo realni, prostor gdje rastu jedino punkeri, hip hoperi, grafiteri i Bad Blue Boysi. Pravo je čudo da u Sigetu funkcionira bilo što mekše, urednije i opuštenije.
Drugo, posluga u Il Secondu je izvrsna: prilično smo sigurni da nas konobar nije prepoznao, a nismo uočili ni jednu jedinu pogrešku tijekom dvosatnog servisa. Treće, hrana u Il Secondu postala je skoro dramatično ambiciozna. Na dnevnom se meniju našao čitav niz jako zanimljivih jela, poput krivo imenovane grdobine ali i paste s janjećim šugom, te pogačica s burattom i kobasicom začinjenom komoračem.
Talijanske se tjestenine uglavnom doimaju konvencionalnima, no fregola sarda s vrganjima ne samo da je originalna za zagrebačke kriterije kuhanja tjestenine, nego je bila jednako prepuna okusa i aroma vrganja kao kad sami pripremamo vrganje kod kuće.
Pomfrit koji smo dobili uz grdobnu bio je jako suh, hrskav i baš neodoljivo slastan, kao i neobično dobra majoneza za hrvatske standarde posluživanja i pripreme.
Žao nam je jedino što nismo uspjeli probati talijanski Hundok od mangulice iz San Danielea, koji nam je prvi privukao pažnju na meniju, i koji košta ozbiljnih 150 kuna za deset dekagrama (15 kuna za dekagram, kako piše na jelovniku). Pršuta danas nažalost nije bilo. S druge strane, pomalo nas je zbunio wagyu steak za 240 kuna, jer je to uvjerljivo preniska cijena za bilo kakav kvalitetni wagyu.
Očito je da Il Secondo gastronomski još pomalo luta, ali ide prema gore. Vjerojatno bi bilo dobro da smanje sada zaista golemu kartu, da uniformiraju kvalitetu sastojaka i da obrate malo više pozornosti prezentaciji, koja je pomalo neuredna. No, Il Secondo je u mnogim segmentima ozbiljno dobar, pa nam je žao što nije s naše strane Save.
Vinska lista bila bi okej kad bi na čaše točili bilo koji pristojan pjenušac (Tomac, Šember, Korak) a ne samo bezlični prosecco. Na pivskoj bi se karti trebala naći nešto ozbiljnija domaća piva, od Zmajskog Pozoja i osobito Risa koji ide idealno uz steakove, a k tome je još proglašen najboljim hrvatskim pivom za 2018.godinu, do crvenog San Servola.
Jedno ne baš minijaturno predjelo i dva golema glavna jela, skupa s buteljkom i još dvije čaše Simčičeva Sivog pinota i dvije boce mineralne vode, platili smo 663 kune, što nam se čini dobrom vrijednošću za novac.
IL SECONDO
Avenija Dubrovnik 12, Zagreb
HRANA +3/5 VINA +3/5 AMBIJENT 4/5 SERVIS 4/5
sve kreditne kartice
