U srijedu smo, zapravo, planirali ručati u Sopraventu u marini Pomer kraj Pule. Prije desetak godina, dok se marina još bila obnavljala, ondje smo jednom sasvim dobro jeli pa smo željeli provjeriti kako funkcionira sadašnji restoran u obnovljenoj marini.
Na webu je pisalo da Sopravento radi od 12 sati. Na vratima restorana piše da Sopravento radi od 12 sati. Međutim, tri minute do dvanaest restoran je bio zaključan. Nazvali smo Sopraventov broj na webu: osoba koja se javila rekla je da kuhinja danas radi od jedan a ne od podneva, jer su imali nekih poteškoća. Okej, ali zašto u restoranu nije bilo barem jednog konobara da natoči piće gostima koji, eto, misle da restoran radi od dvanaest kako piše i na webu i na restoranskim vratima? Ako na ulazu stoji da restoran ili kafić ili dućan radi od dvanaest, taj lokal u dvanaest ne smije biti zaključan.
Kako nismo imali vremena tražiti neki pretenciozniji restoran u okolici Pule, odvezli smo se do obližnje Konobe Istriane smještene na cesti prema Premanturi. Istriana je nepretenciozna lokalna gostionica s razmjerno velikom terasom u hladu, urednim stolovima s kockastim stolnjacima i ružnom prozirnom ceradom za zaštitu od vjetra, koju bi trebalo maknuti. Dvorište je puno zelenila, a veliki otvoreni roštilj vjerojatno se pali kad ima mnogo gostiju.
Jelovnik je očekivano bazičan: par tipičnih predjela poput srdela na savor, pršuta i slanih srdela, maneštra i kokošja juha, desetak tjestenina, a zatim slijede ribe, školjke, rakovi , bifteci, vratina i istarske kobasice. Hobotnica ispod peke mora se naručiti unaprijed. Sredele na savor i slane srdele koje smo dobili za predjelo bile su sasvim dobre.
Za glavno smo jelo željeli pojesti neku finiju bijelu ribu. Vrlo efikasna konobarica odmah nam je rekla da danas nemaju ni jednu svježu divlju ribu nego jedino brancine i orade iz uzgoja. Pošteno i profesionalno. Pa smo odlučili ručati sipu s palentom u umaku od vina i fritto misto. Sipa je bila ukusna, premda se vino u umaku nije dovoljno iskuhalo.
Fritto misto bio je, dakle, golem. Dugi filei bijele ribe bili su hrskavi, lignje korektne, kozica velika i slatka. Nažalost, u frittu mistu našle su se i dvije veće fete surimija što je blago rečeno neobično, a objektivno rečeno sasvim perverzno. Što pobogu japanski riblji štapići rade u istarskoj konobi? Vlasnicima Istriane srdačno preporučujemo da iz svoje kuhinje zauvijek izbace taj industrijski sastojak karakterističan za jeftine sushi barove. S druge strane, rajčice u salati bile su rujanski slatke i sočne. Na kraju smo pojeli još par feta nekog pristojnog ovčjeg sira, uz koji smo popili drugu butelju izvrsne Pilatove Malvazije iz 2021.
Ne računajući eksces sa surimijem u Istriani je sve solidno, pa stoga nije neobično da Istriana ima dvije Falstaffove naljepnice. Konoba Istriana nipošto nije gastro. Daleko od toga. Istriana je jednostavna, poštena, neskupa seoska gostionica s korektnom hranom i tri ili četiri dobra vina, koja pokazuje da nepretenciozni istarski ugostiteljski standardi ipak rastu iz sezone u sezonu.
