Na web stranici Ivice i Marice, nacionalnog restorana u Tkalčićevoj ulici, među ostalim piše:”Naši škampi su iz Jadrana, što možemo potvrditi deklaracijom…” Vrlo lijepo, jedino što škampa u restoranu trenutno nema. Nema ih na aktualnom meniju, koji se nalazi na toj istoj web stranici, kao što ih baš nikada nismo vidjeli u desetak godina otkako povremeno jedemo u Ivici i Marici. Na web stranici posebno je istaknuto kako je kuhinja uspjela prirediti 67 novih jela.
U stvarnosti, dobar broj jela isti je ili vrlo sličan kao prije deset godina, dok i rijetka koja su nam nepoznata, ne zvuče osobito originalno, a još manje inspirativno. Web stranica je uvijek ogledalo pojedinog restorana. Imate li, dakle, netočnu ili neurednu, ili neažuriranu web stranicu, to mnogo govori o vođenju vašeg restorana. Osim što imaju netočne informacije o hrani, u Ivici i Marici ne mogu odlučiti ni kako se zovu, na web stranici su Ivica i Marica, na jednoj službenoj Facebook stranici također Ivica i Marica, na drugoj pak Ivek i Marek…
Restoran Ivica i Marica nastao je kao slana ekspozitura svojedobno senzacionalno uspješne slastičarne Ivica i Marica u Tkalčičevoj ulici; riječ je o prvoj zagrebačkoj slastičarni koja se pokušavala baviti zdravom hranom. U Ivici i Marici koristili su isključivo smeđi šećer, što više integralnog brašna i starih žitarica, te su sami cijedili raznolike voćne sokove. Restoran, koji je počeo kao kombinacija autohtonih hrvatskih kuhinja i onodobnih načela zdrave prehrane, nikada nije osobito dobro funkcionirao, jer nikada nije imao dovoljno dobrog kuhara. Hrana u Ivici i Marici uglavnom je bila prosječna do loša.
A sad se još malo urušila. Primjerice, maturo steak trgovačka je oznaka iz samoposluživanja, te ne postoji niti jedan racionalan razlog da bilo koji restoran, a osobito onaj koji se poziva na autohtonu kuhinju, drži tu vrstu govedine. Tovljeni brancin sasvim je prihvatljva opcija, ali teško da se uklapa u koncept autohtone kuhinje: upravo je fenomenalno kako restorani koji preprodaju robu iz supermarketa, inzistiraju na oznaci autohtono. Ivica i Marica nisu jedini primjer.
No, kuharski problem Ivice i Marice veći je do semantičko –trgovačkog. Naručili smo pastrvu koja je bila sasvim jestiva, i pašticadu, čije je meso bilo uzorno mekano. Međutim umak za pašticadu nije bio gust i bogat okusima koji se dobvaju pasiranjem povrća, nego je bio vodenast, te se raspadao na tanjuru. Teško je reći od čega je taj umak napravljen. Možda je pašticada višestruko podgrijavana, pa je nakon nekoliko dana uzstopnog dodavanja vode dobila vodenastu konzistenciju, što je šteta, jer je saft upropastio vrlo dobar dojam koji je ostavilo zaista putrasto meso. Slučaj raspadnutog umaka za pašticadu govori da kuhari u Ivici i Marici ili ne znaju kuhati, ili ih naprosto nije briga.
Ivica i Maica je, naime, čistokrvni turistički restoran, u turistima zakrčenoj Tkalčićevoj, čije su cijene hrane i vina deset do petnaest posto više nego u neusporedivo boljem Vinodolu, i koji očito računa da se turisti neće vratiti. Ivica I Marica nije, međutim, skandalozan: on je prirodni dio ugostiteljskog konteksta Tkalčićeve ulice, koja se očekivano pretvorila u turističku prehrambenu klopku (iz te se defincije izdvaja jedino Agava).
Tako je i u drugim velikim gradovima. Tko bi, imalo informiran i ambiciozan, išao jesti na Kärtner Strasse u Beču ili na Oxford Street u Londonu? Tkalčićeva je, zapravo, postala ulica u kojoj je mnogo lakše sastaviti listu najgorih, a ne najboljih restorana, zalogajnica ili fastfoodova. Baš kao Prijeko u Dubrovniku.
IVICA I MARICA (IVEK I MAREK)
Tkalčićeva ulica 70, Zagreb
HRANA 2/5 AMBIJENT 3/5 POSLUGA 3/5
sve kreditne kartice
