U srijedu popodne dok se nad Vrbikom i Savskom baš počeo spuštati malo jači pljusak, parkirali smo se na Zelenom trgu, kraj Cafea Agram, da bi se po kiši prošetali do obližnje Jadere, male riblje gostionice smještene u sjeni velikih Raketa, tri legendarna nebodera koja su šezdesetih godina promijenila vizuru Zagreba. Rakete je projektirao Centar 51 na čelu s velikim Vjenceslavom Richterom, jednim od najvažnijih hrvatskih arhitekata dvadesetog stoljeća.
Jadera nam se u srijedu svidjela zbog poštenja. Gospodin u kasnim srednjim godinama koji nas je primio (ne znamo je li riječ o vlasniku), odmah je rekao da nema nikakve ribe ni školjki, jer u Zagrebu prvih dana iza nove godine nikad nema svježe ribe. Umjesto da nas ponudi tovljenom ribom ili nam pokuša uvaliti nešto odmrznuto, čovjek je iskreno priznao da nema ribu, pa se tako odrekao većeg prometa jer bijela riba ipak čini najvažniju stavku u računu u bilo kojem ribljem restoranu (osim ako ne jedete velike škampe ili jastoge, kojih također nije bilo).
Osim što se nije polakomio za znatnijim iznosom na računu, gospodin iz Jadere definitivno je govorio istinu. U srijedu ujutro obišli smo ribarnicu na Kvatriću, u kojoj nije bilo ničeg vrijednog pogleda, a kamoli kupnje. Ribe dakle ovih dana nema osim one Cromarisove koja je okej, ali ne bi trebala biti u fokusu ozbiljnih ribljih restorana.
Budući da nije bilo ribe, jeli smo sasvim jednostavno. Mekane i ukusne lignje na žaru s blitvom koja nije bila kontaminirana viškom češnjaka, i bruskete s pršutom od tune i izvrsnom slatkom i gustom marmeladom od ljubičastog luka. Što nas je sve vratilo desetak ili više godina unatrag.
Dakle, jednom davno, davno, u prvoj polovici 2000-tih posve slučajno smo naletjeli na Jaderu, koja se nalazila relativno blizu neboderu gdje smo onda bili radili. Jeli smo marinirane srdele ili inćune i neke vrlo, vrlo svježe dondole. Jadera nas je zaista ugodno iznenadila, jer je među prvima u Zagrebu pokušala uspostaviti model ribljeg bistroa s korektnim cijenama, i s ekstenzivnom uporabom jeftinijih, ali zapravo prvorazrednih sastojaka poput male plave ribe i manje luksuznih školjki.
Jadera nam se toliko svidjela, da smo postali redoviti gosti, da bismo kasnije, spletom okolnosti, potpuno zanemarili tu simpatičnu malu i poštenu zalogajnicu na Zelenom trgu. Vratili smo se, eto, poslije deset ili više godina, kad su hladnjaci bili prazni, ali hrana svejedno nije bila loša. Kao ni ugođaj.
Današnjoj bi Jaderi ipak, vidljivo je na prvi pogled, hitno trebala stanovita modernizacija. Izbor vina je minimalistički, pa se vitrine s vinom doimaju nekako tužno i zastarjelo. Na stolu bi zatim svakako valjalo servirati buteljirano maslinovo ulje nekog od nesporno renomiranih naših proizvođača, jer je maslinovo ulje postalo jedan od najvažnijih kvalitativnih elemenata hrvatske mediteranske kuhinje. Nadalje, bilo bi zgodno da Jadera, premda je izvorno bistro, gostima poslužuje bilo kakve snackove dok čekaju narudžbu. Tako će gosti biti bolje raspoloženi i tako će ih se stimulirati da više troše.
No, neovisno od ovih primjedbi, Jadera je do danas ostala prijateljska, pristojna i poštena riblja zalogajnica smještena u kvartu duboko neprijateljski raspoloženom prema bilo kakvoj dobroj hrani.
