Kroz terasu pizzerie Karijola u Vlaškoj propinje se veliko stablo trešnje. S njegovih su grana danas visjele i padale zrele crvenocrne trešnje. Na jednom je stolu stajala zdjela s Karijolinim trešnjama, kojima se mogao svatko poslužiti. Kad su gosti sa susjednog stola pitali za desert, simpatična konobarica ponudila ih je, naravno, trešnjama, najfriškijima na svijetu. Stoga zaista mislimo da bi se Karijola u Vlaškoj barem u proljeće trebala zvati Karijola pod trešnjom. A mogli peći i štrudl s trešnjama.
Security Check Required
null
Karijola je u postepidemijsko razdoblje ušla s još jednom terasom, kat iznad glavne i bez ikakvih promjena na meniju. Riječ je očito o strateškom opredjeljenju, s kojim se baš ne slažemo, ali ga poštujemo kao i brojni Karijolini obožavatelji. Karijola, koja je prije dvadesetak godina doslovno napravila revoluciju na zagrebačkoj sceni pizzeria(prva mozzarella, prvi nezapečeni pršut, nešto kasnije prva bresaola) jedini je autentični i uspješni zagrebački predstavnik thin-crust pizze iz krušne peći, žanra koji je početkom dvijetsućitih bio iznimno popularan i cijenjen u New Yorku: njujorški Zagat u ono je doba hvalio pretežno thin crust pizze, dok su napoletane bile u stanovitom povlačenju.
Karijola i danas peče uzornu thin-crust pizzu s velikim mjehurima zraka na rubovima i s milimetarski tankom sredinom. Naša mala pizza sa šparogama imala je rubove hrskave kao čips, fino elastično tijesto i valjda prvi put zaista hrskavu pancetu. Sve smo pojeli i iskreno uživali.
Vrlo je vjerojatno da Karijola može ovako još dvadeset godina. No, možda ne bilo zgoreg da sa svojom susjedom gospođom Ugarković prodiskutiraju pokoji novi, sezonski recept, Za početak, recimo, pizzu s vrganjima.
