Stara gostionica Kerempuh može se pohvaliti jednom od najljepših i najkomercijalnijih terasa u Zagrebu. Ona je smještena sjeverno povrh samog Dolca, s fantastičnim pogledom na najpoznatiju zagrebački tržnicu koja se opravdano promovira kao jedna od važnijih gradskih turističkih atrakcija. Uostalom, dok smo se u srijedu oko dva sunčali na Kerempuhovoj terasi, kraj nas su prošle dvije velike grupe stranih turista, koje se gotovo i nisu osvrnule na restoran jer ljudi nisu imali što za vidjeti osim bijele ploče, na kojoj su nespretnim rukopisom ispisani nazivi ne baš atraktivnih dnevnih jela poput pivskog gulaša.
Nedostatak entuzijazma za privlačenje turista koji im u divizijama prolaze kraj vrata, samo je jedan od primjera Kerempuhove neposlovnosti. Stanje u kuhinji još zornije svjedoči protiv Kerempuha. Problem nije samo u tome što Kerempuh uopće ne koristi resurse tržnice Dolac, nego se na tom meniju opće prakse (par steakova, malo pilećih filea, nešto lungića, neizostavni losos i tovljeni brancin te pokoja salata i so called rižoto), u opisima jela stalno ponavlja vrhnje za kuhanje.
Bilo da je riječ o umacima ili o “rižotima” vrhnje za kuhanje posve je neizostavno, što znači da kuhari ili ne znaju kuhati ili su, pak, izgubili volju da kuhaju. Sudeći po našem bečkom, riječ je o ovom drugom. Naime, veliki wienerschnitzel bio je vrlo korektno pohan, tek malo presušen ali svakako jestiv, na momente čak ukusan. Kroketi su, pak, bili posve grozni, žestoko presušeni, s onim neugodnim trulim okusom proklijalog krumpira. E sada, netko tko zna istući i ispohati bečki vjerojatno zna i da vrhnje za kuhanje uniformira i ubija većinu jela u kojima se koristi.
Odnos prema vinima horror je za sebe. Naime, svaki razuman vlasnik restorana pokraj kojeg marširaju horde znatiželjnih turista, pokušao bi tim turistima prodati što više domaćih vina. Kerempuh uopće ne prodaje vina, o čemu svjedoči činjenica da sve njegove bijele buteljke datiraju iz davnih godišta. Baš sve osim traminca Iločkih podruma iz 2016. koji se začuđujuće dobro složio s bečkim. Na čaše u Kerempuhu od bijelih vina toče nešto poluslatko i blago pjenušavo iz Štrigove.
Kerempuh je jednom davno bio vibrantan dnevni restoran s puno jednostavnih jela za ručak, dok su navečer ondje kuhali osobno Ana Ugarković u vrijeme njene najveće popularnosti, a zatim i Dino Galvagno. Danas, ultraprometnoj lokaciji usprkos, Kerempuh izgleda kao da jedva čeka eutanaziju. Šteta. Moramo na kraju pohvaliti vrlo ljubazne i profesionalne konobare, koji pokušavaju spasiti bar nešto od starog renomea ovog hiberniranog restorana.
KEREMPUH
Tržnica Dolac, Zagreb
HRANA -2/5 VINA 0/5 POSLUGA -4/5 AMBIJENT (terasa) 4/5
