Prije desetak godina u široj se zoni oko Kvaternikova trga moglo jesti u barem četiri ili pet pristojnih susjedskih restorana: samo u Kušlanovoj ulici radila su dva, od kojih se Stripes mogao pohvaliti vrlo dobrom i jeftinom vinskom listom. U Gotovčevoj se ulici Garden, pak, pokušavao baviti ozbiljnijom nacionalnom gastronomijom, s jakim međunarodnim vinima.
Danas su Kvatrić i Maksimirska smrtonosni bermudski trokut zagrebačke restoranske scene. Na cijelom području od Dinamova stadiona do Kvaternikova trga nema niti jednog restorana kojeg bismo mogli preporučiti s kakvim takvim povjerenjem , čak ni ljudima koje osobito ne volimo. Na samom kraju Maksimirske, blizu bivše Varteksove zgrade gdje se danas nalazi Konzum, smještena su dva susjedna restorana, Kvatrić i Dva goluba.
Kvaternikov trg, Kvatrić, Dva goluba, Plavi devet
Kvatrić je prije mnogo godina bio riblji restoran, pa se zvao Koralji. Danas se radi o restoranu najopćenitije prakse, s razvijenim cateringom i s prilično bezličnom hranom. Dva goluba postoje više od četrdeset godina, ali su zastala u tranzicijskom razdoblju. To se mjesto nije uspjelo razviti kao pravi restoran, sa stvarno kompetentnim kuhanjem, dok je njihov koncept gableca pregažen modernim zagrebačkim zalogajnicama kojih je iz dana u dan sve više.
Jedan bivši ministar, koji se u Dva goluba zatekao na Veliki petak , potvrdio je sve naše loše dojmove o toj gostionici, koje smo stekli ranijih godina. Sjeverno od Kvatrića danas nema ničeg vrijednog pažnje, dok je prije petnaestak godina u Petrovoj radio jedan Orsan Gverović, klasični, veliki riblji restoran.
Na južnom je pravcu stanje nešto prometnije, ali ne i bitno bolje. Svježe preuređeni Plavi devet u Zvonimirovoj zaista nudi izrazito lošu, premasnu i neukusnu hranu, te opstaje isključivo zbog radikalno niskih cijena. Preko puta, u Heinzelovoj, zatvorio se Burin, čiji je vlasnik bio čovjek umiješan u niz afera zagrebačkog gradonačelnika; Burin se zatvorio otprilike u vrijeme Bandićeva uhićenja. Jedino mjesto blizu Kvaternikova trga, gdje se može jesti s malo veselja i bez grižnje savjesti jest pivnica Budweiser u Heinzelovoj 17. Budweiser je apsolutni lokalni fenomen: riječ je o mjestu gdje istodobno ruča i po stotinjak ljudi, koje je iza podneva stalno prepuno, i koje se ne oslanja samo na zaposlene u lokalnim firmama (poput resotrana u Green Goldu), jer itekako dobro radi i vikendom.
Pivnica Budweiser u Heinzelovoj ulici
U Budweiseru kuhaju, peku i dinstaju baš sve, od svinjskog zagrebačkog, preko tajlandske piletine, preko pizze, preko raznih gulaša, do ultrapopularnog roštilja. Gastronomsku preporuku zavređuje, međutim, jedino roštilj, koji se ubraja u bolje u Zagrebu. Radi se o još jednoj od varijanti leskovačkog roštilja, s precizno, ne presitno meljevenim mesom, umjerenim začinima , i optimalnim udjelom masnoće.
Pljeskavice i ćevapi peku se na pravom žaru, što se jako osjeti čim se približite Budweiseru na dvadesetak metara. Osim roštilja , vrlo su dobri i bifteci, koji se prodaju po nižim gradskim cijenama (oko 100 kuna). Sve ostalo ne usuđujemo se preporučiti (pizza je,dapače, prilično katastrofalna), što ne znači da široki kuhinjski portfolio ove pivnice sa simpatičnim vrtom ne zadovoljava svoju publiku: ljudi ondje naručuju lignje i tune, razne tjestenine i orijentalna jela , sve moguće odreske, i svi gosti skoro uvijek djeluju veselo.
Vjerojanto ne zbog kuhanja, jer tanjuri u Budweiseru, osim roštilja i steakova, ne izgledju osobito privlačno. Nego zbog odličnog omjera cijene i kvalitete. Budweiser isporučuje goleme količine hrane za zaista vrlo malo novca. Većina jela, pa čak i ona riblja, košta između 30 i 40 kuna. Budweiserov poslovni model, koji se temelji na puno gostiju s malim računima, diktira i štednju u nabavi sastojaka.
Uz roštilj tako poslužuju žutosmeđi luk, koji se zaista ne bi trebao jesti sirov: ljubičasti luk, koji se dobro slaže s roštiljem, valjda je kunu dvije preskup za njihovu kalkulaciju. U meksičkoj salati nema ni limete, ni korijandera, ni avokada, pa zaista ne znamo zašto se zove meksička. Pečene paprike ne peku se u Budweiseru, nego dolaze iz kupljene tegle ili limenke. Maslinovo ulje spada među najslabija što se uopće mogu nabaviti, dok je ocat podesniji za industrijsku uporabu, nego za gastronomiju. Radi se, zapravo, o restoranu narodne prehrane, u doslovnom smislu te riječi, koji je roštiljem pobjegao iz gastronomskog bermudskog trokuta u zoni Kvaternikova trga.
Posluga je uglavnom vrlo dobra, pristojna i efikasna, točeni je Budweiser odličan, a oslanjanje na vina Iločkih podruma, čije se startne buteljke prodaju za nekih 85 kuna, pokazalo se prilično inteligentnim. Dok se god u blizini Kvaternikova trga ne otvori barem neki pristojan lokal (bolji restorani počinju u Martićevoj, s korektnom Zlatnom školjkom i kuharski nadahnutim bistroom Divas), Budweiser će uspješno provoditi model niskih ulaznih i niskih izlaznih cijena, koji su prihvatili mnogobrojni njegovi gosti.
