Ljubazna konobarica Lana, koja jako dobro govori engleski, gostima za stolom iza našeg objašnjavala je čega sve Lokma nema sna redovnom meniju. Jedan pomalo iziritirani gospodin povišenim je glasom pitao:”A da nam kažete što zapravo imate?” Marljiva i strpljiva gospođa Lana zatim je i nama morala odrecitirati čega sve nema s prvog, najzanimljivijeg dijela Lokmia menija, onog koji se bavi mezom, dakle malim, maštovitim predjelima.
U ponedjeljak predvečer nije bilo sasvim običnih jela za koje u ovo doba godine nisu potrebni teško dostupni sastojci, poput meze od patlidžana, slanutka s tahinijem ili povrća na ljuto. A ako turski street food ne drži meze, čemu turski street food uopće služi? Na kraju smo naručili salatu od piletine, dinju, zelenu leću i male bureke-cigare od sira. Prije toga su nam donijeli atraktivno serviranu limunadu s ražnjićem od jabuka i grožđa, koja je uvjerljivo nadmašila sve drugo što smo naručili u Lokmi, uključujući svijetli San Servolo koji je na stol stigao topao poput blago podgrijane goveđe juhe, što nas nije osobito razveselilo na plus 32.
Lokma se reklamira kao “čarolija turske kuhinje”. Problem je, međutim, što u Lokmi nema ni turske kuhinje, a kamoli čarolije. Meni je, doduše, pun zanimljivih jela koja se, kako smo se uvjerili, ne mogu naručiti. Izvedbe onoga što se može naručiti prilično su blijede, recepture besmislene, a kvaliteta sastojaka, bar u jednom slučaju, definitivno trećerazredna.
Dakle, dvije kriške dinje, koje smo cijele pojeli jer su bile najsvježije od svega na stolu, spadaju u onu kategoriju dinja koje se na tržnicama posebno oglašavaju oko dva popodne s natpisom “pet kuna za komad”(neovisno od težine). Dinja je, ukratko, bila žestoko prezrela. U zelenoj se leći osjetila jedino kiselina. To je jelo bilo donekle jestivo, ali nije otišlo ni korak dalje do elementarne jestivosti dostojne tvorničkih kantina.
Burek u malim svitcima bio je, uz dinju, jedini dio našeg objeda koji je imao neki okus, jer mu je okus davalo fino hrskavo tijesto. Salata od piletine pokazala se, nažalost, potpuno promašenom. Jest da su u Lokmi bili ljubazni i profesionalni, pa su nam piletinu ispekli po narudžbi umjesto da nam posluže staro meso, kao u nizu sličnih lokala. Ali kakve, pobogu, veze s turskom kuhinjom ima pečena piletina na zelenoj salati prelivena nekim masnim umakom koji može asocirati na Macov 1000 Islands? Ni sam vlasnik Lokme sigurno ne zna odgovoriti na ovo pitanje.
Lokma je čisti fake. Svatko tko je ikada posjetio pristojni turski restoran ili street food, poslije prvog će griza prepoznati da ovo mjesto u Tkalčićevoj nema baš nikakve veze s turskom kuhinjom, osim što se pokušava predstavljati kao turski restoran. Lokma je, osim toga, bazično loše vođeni lokal, s toplim pivom, žestoko oksidiranim vinom i bez pola jela s jelovnika. Ukratko, radi se o još jednom tipičnom poluprevarantskom projektu iz glavne zagrebačke turističke ulice.
LOKMA
Tkalčićeva 59, Zagreb
HRANA -2/5 AMBIJENT -3/5(terasa) POSLUGA +3/5
