Zamolili smo vrlo ljubaznu konobaricu da nam donese vinsku listu. Dama nam je pokazala stranicu na meniju s nekoliko prepoznatljivih talijanskih brendova (Attems, Pomino Bianco), i s nekoliko vina koje je bilo potpuno nemoguće identificirati. Na toj stranici koja treba glumiti vinsku listu, piše, primjerice sauvignon, bez imena proizvođača, da ne govorimo o godini berbe. Pitali smo o kojem se sauvignonu radi, pa nas je razveselilo kad smo doznali da je riječ o vinu istarskog proizvođača Frankovića, i to iz 2015. godine. Sauvignon je, međutim, na stol došao pretopao, što je prilično upropastilo to inače korektno vino.
Zatim smo našu konobaricu pitali za neko drugo bijelo vino. Preporučila nam je vino “oca njihova gazde iz Kalabrije”, za koje gazda kaže da sliči na našu malvaziju. Željeli smo doznati od koje je sorte to vino napravljeno. Ljubazna gospođica ušla je u restoran I brzo se vratila na terasu gdje smo sjedili. Doznalis mo da, nažalost, nitko u restoranu ne zna od koje se vrste grožđa proizvodi njihovo kućno vino, osim samog šefa kojeg, međutim, trenutno nema u lokalu i njegova zamjenika kojega također nema. I tako smo naručili par čaša neidentificiranog kalabrijskog bijelog vina koje je bilo hladno, pitko, i uopće nije podsjećalo na malvaziju. Anegdota s vinima i osobljem koje ne zna kakvo vino zapravo prodaje, dovoljna je da Luna Rossu otpišete za dulje vrijeme. Situacija s hranom, nažalost, još je malo gora.
Korektno skuhano, bez ikakvog izražaja
Prvo, Luna Rossa je valjda prva trattoria u koju smo ikada ušli, u kojoj gostima tijekom cijelog ručka ne donosi košaricu kruha, peciva, grisina… takva je košarica naprosto dio žanra. Drugo, maslinovo ulje i aceto balsamico koji se nalaze na svakom stolu najniže su supermarket kvalitete. Takvo što ne biste poželjeli imati kod kuće, ako baš ne morate.
Treće, sama je hrana tehnički korektno pripremljena ali bez ikakvog izražaja, specifičnih okusa ili, ne daj bože, kulinarske stilizacije. Između desetak ili više pasta naručili smo carbonaru i pacchere s patlidžanima i cherry rajčicama. Špageti u carbonari i paccheri bili su savršeno precizno skuhani (zato Luna Rossa nije dobila manje od dvojke), ali bez imalo okusa, osim viška papra i teško jestivog viška soli. Tako presoljen tanjur nismo dobili godinama. Ova je konstatacija doslovna, a ne figurativna.
Paccheri su bili nešto bolji, ali skoro podjednako bezukusni i neužitni; radilo se o jelu kakvo bi si kod kuće skuhali mlađi tinejdžeri, kad mama nije doma. Najbolja od svega bila je parmiggiana koju smo naručili kao predjelo, ali samo njezin gornji dio. Donji komad patlidžana u složencu ostao je polusirov. Ni na parmiggiani ni na paccherima nije, zanimljivo, bilo ni jednog lista svježeg bosiljka, mente ili origana: netko tko se misli baviti talijanskom kuhinjom a usred ljeta ne koristi svježe trave, drugorazredni je gastronomski amater.
Namirnice na vratima
Dok smo sjedili za visokim stolom Luna Rossine terase, inače dobro uređene za tu vrstu restorana, promatrali smo namirnice koje su na glavna vrata ulazile u restoran jer su baš dovozili robu. Prvo su, u velikim žičanim kolicima iz samoposluživanja, stigle neke goleme limenke. Na jednoj je pisalo Mutti (vjerojatno se radilo o pelatima), a na drugoj smo, čini nam se, vidjeli nacrtane šampinjone. Bili bismo sretni da smo za ovo drugo u krivu, jer nam je doista nepojmljivo da bilo koji restoran u 2016. godini koristi konzervirane šampinjone.
Zatim je u restoran stiglo desetak bijelih paketa s oznakom Trieste. U jednom od njih možda se nalazio i sir za ribanje koji donose na stol uz tjesteninu, i koji doduše sadrži nešto vlage i masnoće, ali opet nema baš nikakav okus i miris.
Premda se u mesnom dijelu menija Luna Rossa hvali i skupim sastojcima (Black Angus, Fiorentina), sve što smo probali čisti je trash, karakterističan za turističke talijanske restorane u newyorškom Mulberry Streetu, ili u uličicama iza londonskog Selfridgesa, gdje uglavnom jedu ljudi minijaturnih gastronomskih zahtjeva ili oni koji se odlučuju potrošiti novac na temelju prepoznatljivosti žanra.
Luna Rossa zaista spada u tu vrstu turističkih gostonica: ona je napravljena da bi prodavala loše izvedene stereotipe o talijanskoj kuhinji za relativno velik novac, gostima koji ne znaju mnogo o kuhanju. I kao takva, Luna Rossa funkcionira. Terasa je bila uglavnom puna, a dvoje staanaca koji su na trenutak zastali pred ulazom na terasu, očito su se odlučili da ondje ručaju zbog talijanske zastave, velikog natpisa Tratorria Italiana i tipičnih kockastih stolnjaka. Tjestenina u Luna Rossi košta između 60 i 100 kuna (pasta s hlapom je, naravno, skuplja), a steakovi nešto više od sto kuna.
Što Luni Rossu, uz titulu jednog od najgorih turističkih restorana u Zagrebu, priskrbljuje i titulu najgore vrijednosti za novac u gradu. Loš turisitčki ručak u Luna Rossi platili smo oko 380 kuna.
Restoran je trenutno zatvoren jer je vlasnik uhićen zbog optužbi za ozbiljne financijske malverzacije
LUNA ROSSA
Preradovićeva 12, Zagreb
HRANA 2/5 AMBIJENT 3/5 POSLUGA 2/5
