Splićanin Vedran Bonačić stigao je u restoransku kuhinju s Filozofskog fakulteta, poslije kojeg je radio kao asistent u nastavi. S plaćom asistenta u nastavi ne može se baš ugodno živjeti, pa je gospodin Bonačić došao u Mali bar Ane Ugarković prati suđe, i raditi bilo kakve pomoćne poslove. Danas je ondje glavni kuhar. “Taj je čovjek stvarno fenomenalan. Podjednako je marljiv i kreativan. Kad nam se tek bio pridružio, rekao je da bi radio bilo što i da mu ništa nije teško. Danas ne samo da kuha po mojim recepturama, nego stalno iskušava nove stvari, tjera me da probam neka nova jela i baš na pravi način preuzima incijativu. Upravo takav čovjek trebao mi je u restoranu,” pričala nam je u petak iza deset navečer Ana Ugarković, za jednim od šank stolova Malog bara, za kojim smo sjedili jer su svi niski stolovi bili zauzeti.
Gospođa Ugarković u restoran se ušetala negdje oko pola deset, ležerno odjevena tek da pogleda je li sve u redu i što se događa. Što znači da zaista ima povjerenja u gospodina Bonačića, bivšeg asistenta u nastavi koji je, eto, postao glavni chef jednog od zasluženo najpopularnijih zagrebačkih bistroa.
Jedna 22 godišnja djevojka, koja također radi u Aninoj kuhinji, protagonistica je još neobičnije životne priče. Dama je, naime, pohađala školu za gluhonijeme i osobe sa oštećenim sluhom. Ona, međutim,perfektno čuje i govori. “Kad sam je prvi put intervjuirala za posao, ništa mi nije bilo jasno. Pitala sam se nosi li aparatić za sluh, i ako ne nosi, što je pobogu radila u toj školi. Na kraju mi je rekla da je, premda sasvim zdrava, u školi za hendikepiranu djecu završila zato što je Romkinja. A danas joj se događa da je pokoji taksist ne želi voziti ili da se ljudi prema njoj prezirno ponašaju u tramvaju. Cura odlično radi. Otkad je došla, vidljivo je napredovala,” kaže vlasnica Malog bara, koja se s timom baš jučer oprostila od jednog suradnika. Taj je mladić u kuhinju Malog bara također stigao iz škole za djecu s problemiam sa sluhom, i zaista jest gluh. “Dobro se snašao i dobro je radio. Žao mi je što je odlučio otići u Njemačku, no tamo će se, uz kuhanje, ozbiljnije baviti nogometom što mu je, čini mi se, prilično važno.”
Ana Ugarković prije desetak godina bila je apsolutno najpopularniji chef u Hrvatskoj. Njene televizijske emisije, koje su je učinile nacionalnom i regionalnom zvijezdom, i danas izgledaju neusporedivo humanije, atraktivnije i pametnije od kompletne kasnije hrvatske kulinarske TV produkcije. sNa valu televizijske popularnosti, Mali bar u Vlaškoj ulici, u dvorišnoj zgradi gdje se nalazi i druga Karijola, vrlo je dobro startao. S vremenom je postao i zaista dobar restoran. Radi se o jednom od onih mjesta gdje je baš ugodno sjediti i uživati u nepretencioznoj ali jako precizno skuhanoj, jako ukusnoj i uglavnom vrlo sezonskoj hrani.
Sinoć smo, među ostalim, jeli briljantnu tempuru od vrganja, inćuna i cvjetova tikvica. Tempura zvuči jednostavno, ali zapravo je riječ o vrlo teškom žanru koji gotovo niti jedna kuhinja u Zagrebu nije svladala kako treba. Na jučerašnjem su nam meniju pažnju privukli još teleća koljenica u reduciranom umaku od vrganja i obrazi od grdobine, dok su miniburgeri, posluženi s uzorno prženim krumpirom, bili uobičajeno slasni. Cijene u Malom baru mogle su se činiti visokima prije pet godina. No, od onda uglavnom nisu rasle, tako da se Mali bar danas ubraja među jeftinije zagrebačke restorane, govorimo li o lokalima gdje se zaista kuha. Večeru s buteljkom Jakončičeve Rebule i dvije čaše Kozlovićeve crne Santa Lucie platili smo 480 kuna.
Posebno je zanimljivo, i još više vrijedno, što je Ana Ugarković , inače osoba s jakim i jasno artikuliranim društvenim stavovima, postigla takvu razinu kvalitete i popunjenosti restorana pomažući ljudima koji su bili svojevrsni autsajderi, barem u ugostiteljskom poslu, da postanu ozbiljni kulinarski profesionalci.
