Chef restorana Mano Ivan Tomašević donio je lijepu platu ribe na kojoj je dominirao debeli file romba. Daska sa steakovima bila je još atraktivnija, sa svim mogućim porijeklima i rezovima mesa od tomahawka do školski odrezanog fillet mignona, od black angusa do charolaisa. Sve je izgledalo impresivno, ne samo za zagrebačke kriterije. Pokazivalo je da se ovaj lijepo uređeni restoran u adaptiranom prostoru bivše tvornice cipela u Medvedgradskoj ulici, u jedanaestoj godini rada uspio obnoviti i pomladiti, što je jedna od glavnih pretpostavki za opstanak.
U Mano dolazimo otkad se otvorio 2005. Sjećamo se prvog kuhara Grgura Bakšića koji je u Zagreb donio dosta znanja o odležavanju govedine i još pamtimo nevjerojatnog jastoga kojeg nam je jednom spremio mimo jelovnika. U Manu smo prvi put upoznali Hrvoja Kroflina, jednog od najtalentiranijih hrvatskih kuhara koji nam je godinama također kuhao izvan menija, jer se jelovnik predugo nije mijenjao pa je stvarno postao dosadan. Kroflinovo kuhanje nikad nije bilo dosadno i u to se danas možete uvjeriti u restoranu Mano 2 u Green Goldu.
Sadašnji meni Mana ugodno nas je iznenadio. Zadržali su nekoliko starih favorita poput njihovih spring rollsa i pametno ga temelje na velikom izboru steakova jer Zagrebu nedostaje prvorazredni steakhouse. Ručak je počeo dosta dobro. Kao couvert su poslužili terinu od gusje jetre i kockica svinjske potrbušine koja je bila jako ukusna iako možda prekalorična za sami početak ručka. Kalorije smo uravnotežili laganijim predjelima, salatom s plavim stiltonom prezentiranom vrlo moderno, s odličnim dresingom i nekoliko zabavnih detalja na tanjuru. Jakovske kapice na kremi od celera bile su slatke i odlično pečene ali krema nije imala jasno definiran okus.
Glavna jela pokazala su dobru i slabiju stranu sadašnjeg Mana. Veliki bijeli komad romba serviran je odlično, sam na bijelom tanjuru bez ikakvih dodataka osim malo emulzije. Podsjetio nas je na jedan put u Bilbao, gdje smo se u restoranu Zortziko divili monokromatskim tanjurima velikog španjolskog chefa Davida Garcie.
Romb je bio fenomenalan. Želatinozan, bogat, čist u okusu i ništa mu više nije trebalo, bio je savršen primjer funkcionalnog minimalizma. Drugo glavno jelo, konfitirana teleća rebra poslužena su s rešetkom od krumpira pečenog u guščjoj masti koja je cijelom tanjuru dala zanimljivu geometriju, kakve se sjećamo u jelima Marija Čerhaka u zadnjoj fazi restorana Marcellino.
Teletina je bila mekana kao putar i prepuna okusa, ali imala je na sebi onu ružnu žućkastu nejestivu kožicu koja se nikad ne može ispeći. Kao što smo napisali u nedavnoj recenziji Apetita, detalji u tehnikama i izvedbama dijele vrlo dobre od odličnih restorana.
U restoranu kakav je Mano gosti to ne smiju dobiti na tanjuru, mora se ukloniti prije završne termičke obrade mesa. Krumpir nije baš bio uspio. Ne samo da nije bio hrskav nego je nekoliko krumpirića bilo polusirovo. Šteta, jer je jelo odlično koncipirano.
Manova vinska karta je korektna, dovoljno je široka ima dobar omjer stranih i domaćih vina. Cijene vina su pristojne, u većini slučajeva su jeftiniji od konkurenta Bistroa Apetit. Bilo bi dobro da listu obogate s narančastim vinima jer ona u Hrvatskoj napokon postaju popularna. Prezentacija vina nije na razini karte. Za standard ozbiljnog restorana nedopustivo je da se šampanjac ne toči pred gostima nego za stol donesu pune čaše, to je nemar.
U jednom Vinodolu, koji dnevno nahrani nekoliko stotina ljudi pa samim tim mogao imati manje osjećaja za finese, pjenušce i vina toče za stolom, pred gostima jer je to jednostavno međunarodni standard u restoranima. Trebali bi ga e napokon početi pridržavati i bolji zagrebački restorani. Usprkos ovim zamjerkama, bilo nam je drago vidjeti da je Mano u srednje godine koje su obično kritične u životu restorana, ušao u jako dobroj formi.
MANO
Medvedgradska 2, Zagreb
OCJENA -4/5
sve kreditne kartice
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Mano, možete pročitati OVDJE
