Villa Meneghetti svakako je najbolji istarski i jedan od najboljih hrvatskih hotela. Međutim, kad smo u proljeće ove godine jeli u lijepo uređenom restoranu Ville Meneghetti zbunili su nas, blago rečeno, teški pirei i umaci, kao i ne baš vrhunski sastojci. Činilo se da kuhinja luta i traži precizniju orijentaciju. Na današnjem ručku u Villi Meneghetti prvo nam je upao u oči pročišćen i jednostavniji meni, prilagođen sezonski dostupnim sastojcima (bilo bi, recimo, atraktivnije da među predjela stave bilo što od kamenica umjesto jakovske kapice) s nekim prigodno imenovanim jelima, poput “tagliatella s puno tartufa”.
O sezonsko-lokalnoj orijentaciji restorana najuvjerljivije svjedoči procesija mladih maslinovih ulja. Ljubazni konobar donosi gostima pladanj s tri velike boce novih ulja, koje se snažno razlikuju već po boji. I kulturološki i gastronomski gledajući, ovakvo slavljenje mladih ulja zaslužuje pohvale. Riječ je o uspostavljanju identiteta.
Poslije novih ulja donijeli su nam ceviche od brancina koji bi bio perfektan s malo karakternog čilija, poput svježeg habañera, i pjenušavu riblju juhu koja je bila prilično ukusna. File romba s koricom od nori algi bio je izvrstan, bogat, poluhrskav i želatinozan, dok je umak od kurkume obogatio precizno pečeni file žute tune, uz koju su nam poslužili usoljenu korabicu. Kruh je bio vrlo 
ukusan, a zreli sirevi među kojima je najbolji dojam ostavio zreli sir iz Kumparičke, efektno posluženi na dasci od vinskog sanduka s bočicom 36 godina domaćeg odležanog aceta balsamica koji radi Meneghettijev winemaker Walter Filiputti.
Meneghetti još nije vrhunski restoran. Ali je na dobrom putu da to postane. Uz čišći pristup i uz selekciju baš vrhunskih sastojaka, Meneghetti može početi igrati važnu ulogu na nacionalnoj gastronomskoj sceni. Naprosto, sve u Meneghettiju trebalo bi postati spektakularno i autentično kao njihova procesija izvrsnih mladih maslinovih ulja.
