Prije četiri godine Iyo je postao prvi japanski restoran u Italiji, koji je dobio Michelinovu zvjezdicu. Originalni chef Haruo Ichikawa u međuvremenu je napustio Iyo, a restoranu bi po svemu što smo sinoć probali trebalo oduzeti Michelinovu zvjezdicu. Zbog dvije grupe razloga.
Prvo, ta je hrana u prezentaciji lijepa, ali u okusima prosječna. Primjerice, večeru smo počeli s dva jela iz poglavlja jelovnika pod nazivom Creazione, koji predstavlja najkreativnija jela chefa Michelea Biassonija i glavnog sushi chefa Masakija Okade. Kamenica s kavijarom nije bila osobito kreativna, i upropaštena je nekim tupastim umakom čiji je okus bio suprotnost umamiju. Rezanci sirove lignje sa sirovim prepeličjim jajem i dashijem bili su pak mnogo bolji; radilo se o jedinom trenutku stvarno kreativnog kuhanja na našoj večeri.
Nigiri s gusjim jetrima, jastogom, velikom rakovicom i wagyuom bili su skoro odlični, no to se od ozbiljnijeg japanskog restorana očekuje. Glavna su jela, međutim, potpuno razočarala. Pacifički snapper s algama doimao se kao nešto što je stiglo iz malo ambicioznijeg ali kulinarski ne baš potkovanog bistroa (alge su bile žestoko žilave), dok tataki od otora vodi drugoj grupi razloga, zbog kojih bi Iyo trebao izgubiti zvjezdicu.
Ta druga grupa razloga su slabi sastojci. Nikada u životu nismo probali žilavi otoro. Tuna nije bila prepečena. Naprotiv, jedva je dodirnuta vatrom. Međutim, bila je zaista neugodno žilava. Kao što je žilav bio i wagyu na nigiriju. Ako je žilavost riječ koja se najčešće spominje u recenziji restorana s Michelinovom zvjezdicom, taj restoran zaista više ne zaslužuje zvjezdicu.
Vinska karta na prvi je pogled impresivna, s oko 800 etiketa. No, osim u sekciji šampanjaca, pjenušaca i sakea, ona je daleko od uzbudljive. Na karti nema nekih najvažnijih, zaista kultnih talijanskih proizvođača bijelih vina poput Mianija ili Distese, Benanti jest na karti ali ga nema u podrumu, dok je Valentini zastupljen sa samo jednim, premladim vinom.
No, zato Iyova karta sadrži po petnaestak etiketa velikih vinarija poput Terlana i Tramina, koje nisu loše, daleko od toga, ali nisu ni blizu najuzbudljivijem što genijalna vinska zemlja kao što je Italija trenutno nudi. Najgori aspekt Iyove karte su vina na čaše, jer je ponuda manja nego u prosječnom zagrebačkom restoranu: po četiri bijela i četiri crna. Pa ipak, vinska je karta, uz širok izbor čajeva, najbolji segment ovog lokala uređenog kao tipično moderno mjesto za večernje izlaske.
Servis je uglavnom dobar, dok su cijene niske. Sedam jela, uglavnom najskupljih na karti, dvije buteljke vina, dvije čaše šampanjca i dvije boce vode platili smo 326 eura. U Zagrebu bismo prošli jednako ili skuplje, a u Dubrovniku puno skuplje. A Milano je jedan od ekonomski najrazvijenijih europskih gradova.
IYO
Via Pierro della Francesca 74, Milano
HRANA +3/5 VINSKA KARTA 4/5 SERVIS 4/5 AMBIJENT -4/5
sve kartice
