Ovih smo dana posve privatno večerali u ljubljanskom JB-u, prvom slovenskom restoranu koji je ušao na San Pellegrinovu listu najboljih restorana na svijetu. Padala je kiša, ljubljanske su ulice bile nevjerojatno prazne za strogi centar grada; jak pljusak, odsjaji uličnih svjetiljki i reklama na mokrim pločnicima i prirodna želja da se što prije sklonite na neko toplo i ugodno mjesto, stvarali su spleen iz Parkerove izvedbe Autumn In New York. Bratovževo kuhanje sjajno se uklopilo u tu vrstu osjećaja.
Budući da se radilo o sasvim privatnom posjetu, nećemo opisivati pojedina jela i tehnike kojima su napravljena. U krajnjoj liniji, kod Bratovža, kad je u najboljoj formi, ionako nije više riječ o tehnikama, nego o impresivnom spajanju senzualnog i produhovljenog.
Bratovževo kuhanje prepuno je osjećaja prema sastojcima, pa zatim osjećaja za detalje u postizanju okusa i tekstura, i naposljetku, osjećaja za gotovo perfektan sklad i eleganciju, što sve dovodi gosta do neobično intenzivnog, prvo fizičkog, a zatim i kognitivnog iskustva.
Jer, poslije sedam savršenih sljedova od kojih ni jedan nije bio dosadan ili banalan, čini vam se kao da ste pročitali neku jako nadahnutu zbirku poezije ili, ako ste vjernik, proveli meditativnu večer u crkvi.
Bratovževo je kuhanje unatrag par godina postiglo novu, doista spiritualnu dimenziju, s nevjerojatnom senzibilnošću prema svemu što dolazi na tanjur. Duboko smo uvjereni da bi brojni naši chefovi trebali provesti par tjedana u kuhinji gospodina Bratovža. Da upiju kako je to kuhati iznad tehnika.
