Šestinski lagvić posjećujemo još od ranih osamdesetih godina, kad je ta gostionica, skupa sa Šumskim dvorom na Cmroku i Okrugljakom na Mlinovima, činila veliki trijumvirat podsljemenskih zagrebačkih restorana, koji su u ono vrijeme gotovo stalno bili prepuni, i koji su okretali golemi novac. U međuvremenu, Šumski dvor se zatvorio a sada i sama zgrada fizički propada, Okrugljak je uspio proslaviti stotu godišnjicu rada zadržavajući usput prilično visoke standarde, dok Šestinki lagvić, nažalost, servira valjda najgoru hranu otakako postoji.
Što je zaista šteta, ne samo zbog tradicije tog izletišta nazvanog po bačvastim separeima u kojima se može sjediti (lagvić je riječ za jednu vrstu bačve), nego još više zbog njegove jedinstvene lokacije. S Lagvićeve se terase vidi cijeli Zagreb, sve do Save: niti jedan drugi restoran u gradu ne raspolaže takvom položajnom rentom. I niti jedan ozbiljniji restoran nije toliko nemaran oko kuhanja.
Prvi smo put Lagvić negativno ocijenili negdje 2001. ili 2002. godine, kad su nam donijeli stari kruh i žilavi, pogrešno pečeni biftek. Zatim nas je Mario Čerhak, veliki hrvatski kuhar i restorater, uvjerio kako se na Lagviću može pojesti vrlo dobar bečki šnicl, pa smo tolerirali brojne druge pogreške tog potencijalno veličanstvenog mjesta iznad Šestinskog groblja. Prošle smo subote, 19. ožujka, dan prije početka proljeća, krenuli na Lagvić zbog lijepog sunčanog popodneva, neopterećeni predrasudama i lošim sjećanjima.
Konobari su se od prve sekunde ponašali profesionalno i ljubazno, kruh je ovoga puta bio vrlo dobar do izvrstan, a salate , koje su ispravno na stol stigle prije glavnih jela, dodatno su nas ohrabrile svojom svježinom i umjerenom začinjenošću. A onda smo, nažalost, dobili glavna jela, koja su pokazala da se na Lagviću kuha još gore nego početkom dvijetisućitih.
Evo zašto.
Prvo, veliki oval na kojem su bili složeni i puretina, i pljeskavica, i mlinci, i police krumpira, izgledao je kao da je došao iz ugostiteljskih škola od prije nekoliko dekada: zbrkan, ružan, prepun nepotrebnih i konfliktnih elemenata. Što, bi pobogu, masnoća od pečenja kojom su preliveni mlinci, trebala imati s krumpirom koji bi trebao biti hrskav, i što kolutovi sirovog luka koje možda ima smisla servirati uz pljeskavicu, rade naslonjeni na puretinu, i kakve veze sa svim tim ima naribano bijelo zelje na rubu tanjura. Mlinci su bili posve gnjecavi. Hrana se danas više tako ne poslužuje, niti smije tako izgledati.
Drugo, zapečeni grah koji smo naručili uz pljeskavicu nije imao nikakvu teksturu, a najmanje hrskavu koricu, nije se mogao hvaliti s mnogo okusa a ni sama vrsta graha ne govori osobito u korist restorana. Treće, i najgore, pljeskavica koju smo morali skoro cijelu pojesti da ne bismo ljubaznom osoblju objašnjavali zašto smo nezadovoljni, bila je, zapravo, ispod donje granice jestivosti.
Pljeskavica je bila toliko prepečena da se nije moglo odrediti od kakvog je mesa napravljena: osjetio se jedino težak tek ustajale masnoće, koji je sugerirao da je smjesa bila vrlo stara, možda višekratno zamrzavana, i koji nas je mučio iduća 24 sata. Niti jedan restoran ne bi smio posluživati hranu poput te pljeskavice i tog graha, a pogotovo ne restoran koji ne spade među jeftinije u gradu (cijene glavnih jela kreću se između 70 i 150 kuna). Niti jedan ambiciozniji restoran zaista više ne smije aranžirati hranu kao da smo u ne baš kasnom dijelu prošlog stoljeća.
Puretina je, srećom bila okej što je, skupa s kruhom, salatama i dobrom cijenom za odlični Krauthakerov syrah (180 kuna), diglo ocjenu s čiste jedinice na slabu dvojku. Šestinski lagvić dokaz je kako Trip Advisor, gdje ga masovno hvale, nije uvijek baš najrelevantniji izvor informacija. Krajnje je vrijeme da vlasnici Šestinskog lagvića obrate bar malo više pozornosti kuhanju i kvaliteti ulaznih sastojaka. Golema je šteta što tako spektakularna terasa kulinarski propada.
ŠESTINSKI LAGVIĆ
Šestinska cesta bb, Zagreb
OCJENA -2/5
sve kreditne kartice
