Restoran Toni u Zambratiji kraj Savudrije nudi puno motiva za atraktivne naslove. Mogli smo, recimo, napisati kako se kod Tonija skuplja lokalna financijska elita, jer su za stolom iz našeg sjedili šefovi Istarske banke, Istraturista i lokalne turističke zajednice.
Ili, kako kod Tonija voli jesti balkanska glazbeno poslovna elita, jer je za stolom do našeg u steaku od tune uživao Dušan Kovačević, utemeljitelj sad već slavnog festivala Exit s organizatorima umaškog festivala Sea Star.
Ili smo, pak, u naslovu mogli konstatirati kako Toni ima najšarmatniju hostesu na svijetu, samojeda Obija, koji nas je toplim smiješkom dočekao na vratima restorana, pa nas je otišao pozdraviti do auta i odveo nas na restoransku terasu, zalajavši dva puta da ostatku osoblja javi kako su stigla dva nova gosta.
Mogli, smo, naravno, u naslovu konstatirati kako se kod Tonija jako dobro jer, jer je to relevantna činjenica zbog koje i pišemo ovaj članak. No, odlučili smo istaknuti starog gospodina Paoletića, Tonijeva chefa i vlasnika, jer nas je impresionirao njegov entuzijazam u objašnjavanju svakog jela, i njegova preciznost u kuhanju.
Paolo Paoletić ima 72 godine, već je pedeset godina u restoranskom biznisu, te je dosad objavio tri kulinarske knjige, za koje skromno kaže da su pomalo zastarjele, jer se u gastronomiji sve brzo mijenja, a on želi pratiti bar dio tih promjena. Toni je smješten u malom mjestu Zambratija, u drugom redu kuća kraj obala; zanimljivo je da u tom idiličnom, sasvim mirnom i nevelikom nizu kuća uz more, djeluju čak dva ozbiljna restorana: modernistička Pergola Fabricija Vežnavera (koja je i članica JRE-a), i Toni, klasični riblji restoran utemeljen početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Ručak na Tonijevoj terasi, u hladu desetak stabala kivija koja upravo cvjetaju, počeli smo delikatno dimljenim fetama tune punjene klicama, i još nježnijim, ali zapravo jako ukusnim, lagano zapačenim pa ohlađenim medaljonima sabljarke, uvaljanima u prah ljubičastog luka na salati od motara.
Zatim smo dobili srca artičoke punjena kozicama s baš jako slatkim mladim graškom. Tom je jelu nedostajalo nešto citrusne kiseline da bi propjevalo, što je, ujedno i jedina pogreška tijekom cijelog ručka. Potom su nam donijeli velikog romba iz pećnice koji je, dakle, bio fanatastičan. Svjež, sočan, čistog okusa i lagano želatinozan, baš kako treba. Gospođa koja nam je servirala romba, očistila ga je i filirala vješto, pažljivo i brzo, što nas je podsjetilo na jednog sjajnog konobara u Ramseyevu Grill Roomu u londonskom hotelu Savoy, koji nam je jednako superiornom tehnikom svojedobno isfilirao velikog doverskog lista. Gospodin Paoletić nije nas, nažalost, uspio uvjeriti da kušamo tjesteninu s pestom od mente iz restoranskog vrta, pistacije i ježinca, jer smo bili prejedeni, pa smo ovaj lijepi ručak završili svježim, neodoljivim trešnjama.
Čini nam se da je Tonijev glavni problem službeni jelovnik, koji djeluje prekonvencionalno i dosadno, i koji pomalo podsjeća na turističke riblje gostionice: par raznih rižota sa škampima i školjkama, pa par tjestenina uključujući i bolognese, nešto tipičnih hladnih predjela, pa izbor ribe. Šteta je što ne tiskaju dnevne menije, s uzbudljivom i ukusnom hranom, koju Paolo Paoletić zaista kuha. Osim toga, kruh se doimao kao da je iz dućana, što je danas za tako dobar restoran prilično substandardno. Vinska lista je kratka te se bazira, očekivano, na buteljkama iz zapadne Istre, ne računajući Tomčeve pjenušce. S Roseom smo započeli i završili trosatno popodnevno uživanje ispod drva kivija u Zambratiji, koje smo platili točno 1039 kuna.
TONI
Siparska 7, Zambratija
HRANA-4/5 AMBIJENT -4/5 POSLUGA 4/5
Sve kreditne kartice
