Ovaj tekst nije recenzija, pa zato nema ni ocjene. Smatramo da je nemoguće ocijeniti restoran na prvi dan njegova poslovanja. Novi Takenoko otvorio se na uglu Gundulićeve i Masarykove u utorak 24. svibnja točno u podne.
Mi smo došli na ručak u utorak oko dva popodne, kada je u Takenoku već sjedilo tridesetak gostiju; dvadesetak su bile žene, to znači da promjena lokacije nije utjecala na glavnu Takenokovu publiku od samog otvaranja restorana, prije više od deset godina u Kaptol Centru, otkud se Takenoko iselio prije nekoliko dana.
Takenoko je restoran koji je Hrvate upoznao s glavnim pravilima sushija i sashimija, tako da je njegova pedagoška uloga u hrvatskoj restoranskoj industriji zaista golema. Do danas, niti jedan domaći projekt, koji se igrao kanonima japanske kuhinje (osim prvih nekoliko mjeseci restorana Ive Majoli na vrhu zagrebačkog Nebodera), nije se ni približio Takenokovim standardima.
Takenokov brend došao je u pitanje kad je njegov spiritus movens, Mario Minder, prekinuo suradnju s vlasnicima, pa se upustio u samostalni projekt Tekka, u Radničkoj cesti, gdje se donedavno nalazio Takenoko 2. S obzirom na neprijepornu činjenicu da je gospodin Minder jedan od dvojice ili trojice najboljih hrvatskih restoratera, moramo priznati kako smo bili prilično skeptični prema novom Takenoku.
Ručak u utorak nagovijestio je, međutim, da nije bilo razloga za skepsu. Prvo, Takenoko u Masarykovoj senzacionalno je uređen, to potpisuju arhitekti Paulo Valčić i dizajner interijera Boran Petljak iz zagrebačkog studija Stairwell&Loft. Riječ je o najluksuznijem gradskom restoranu unatrag barem četvrt stoljeća, koji svojim golemim izlozima zaista stvara kontakt između gostiju i gradskih ulica.
Veliki kameni stol sa svijećama, pa dugački komunalni šank, pa četiri barske stolice u izlogu prema Gundulićevoj dodatni su plus u Takenokovu uređenju: minus čini pomalo rustikalno posuđe i, još mnogo više, činjenica da se ne vidi prostor gdje se priprema sushi i reže sashimi. Dizajneri su zaboravili na taj, jedan od iznimno bitnih aspekata svakog restorana specijaliziranog za sushi.
Meni novog Takenoka varira između pametnih neophodnih iskoraka, i neobičnih i nekompetentnih promašaja. Među iskorake ubrajamo izvanredni sushi s ježincem; riječ je o trenutno najslasnijoj i najstrastvenijoj hrani u Zagrebu. Za jedan nigiri 65 kuna može se činiti previše, ali taj je nigiri toliko bezobrazno dobar, da vam nije žao čak i ako potrošite zadnjih parsto kuna s kreditne kartice.
Masna tuna bila je standardno fina, izbor tanjura sushija opravdano se smanjio, i više nije predstavljen isječcima fotografija, dok su uvedena jela s robate, jednog od japanskih tipova roštilja.
Uz uni – morskog ježa – i robatu, najveću novost čini steak od japanskog wagyua, koji košta 570 kuna, te nekoliko neodoljivih i bitno jeftinijih predjela: čips od lotosa upravo je izvanredan, dok su okruglice od palačinki, punjene svinjetinom, s nešto ultratankih feta dimljene palamide naš novi favorit za brzi ručak. Među glavnim jelima u utorak kušali smo vrlo dobre janjeće ražnjiće s robate, poslužene s bijelim umakom od limete i ne baš savršeno pečena glazirana svinjska rebra koja su ostala pomalo žilava.
No, najveća pogreška u meniju jest tartufata. Novi Takenoko želi biti vrhunski restoran, pa su zato uložili milijun dolara u doista atraktivno uređenje. E sada, vrhunski restoran ne smije držati tartufatu, jer je riječ o proizvodu ranga vegete, juha iz vrećice, ili Bakarske vodice, ili onih groznih balsamica što se u supermarketima prodaju za petnaestak kuna.
Ako idete trošiti novac u restoran poput novog Takenoka, ondje, naprosto, ne smijete naletjeti na imitatorski trećerazredni proizvod poput tartufate, koji pripada kuhinjama lošijih zagrebačkih zalogajnica. Čvrsto vjerujemo da se tu radilo o potezu izvan Takenokova poželjnog konteksta, i da će se ta pogreška brzo ispraviti. Vinska lista novog Takenoka najbolja je otkako taj restoran postoji.
Bijelim vinima dominiraju sauvignoni, koji se perfektno slažu sa sushijem, dok crna obuhvaćaju vrlo široki dijapazon, koji završava odličnom cijenom za Tignanello. Mi smo se odlučili za ružičasti Miraval iz 2015. godine, koji se skoro podjednako dobro složio s ježincem kao i sa spare ribs. Novom Takenoku treba ponešto finog uštimavanja. No, on posjeduje dovoljno pretpostavki da postane jedan od dva ili tri najatraktivnija i najuspješnija restorana u centru Zagreba. Prvi ručak u novom Takenoku platili smo 870 kuna.
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Takenoko, možete pogledati OVDJE
