U petak navečer u Bolu na Braču svjedočili smo sceni kakvu većina zagrebačkih restorana može samo sanjati. Ispred lijepe, kamene terase restorana Rivadva su se sata, između osam i deset, povremeno stvarali redovi. Riva nije mali restoran, na terasu s pogledom na more i raskošne jahte stane barem sedamdesetak ljudi, a vjerojatno i više. Riva nije ni osobito jeftin restoran: jelovnik je pun jastoga i škampa, a vinska karta sadrži čak i Cristal.
Dva su razloga za Rivin očigledni veliki uspjeh. Prvo, mala bolska restoranska scena već se na prvi pogled doima antipatično i neprivlačno. Poslije dvije koncentrirane šetnje Bolom, baš nam nijedan restoran nije privukao pażnju. Riva sa svojom pristojnom hranom (naše su ribe, šarag i orada, bile zapravo vrlo dobre) i pojedinim finim detaljima, od cvijeća na stolu do narančine kore na carpacciu od hobotnice, za nekoliko nautičkih milja odskače od sve bolske konkurencije.
Drugo, konobari u Rivi izvanredno su uigrani, pristojni, strpljivi i prijateljski raspoloženi. I oni su digli Rivu na razinu restorana kojem se vjeruje i gdje se gosti i u najvećoj gužvi odlično osjećaju. Pratili smo ponašanje konobara usred vršnih opterećenja oko pola deset navečer. Svi su gosti na vrijeme dobivali tanjure, svim su gostima čaše stalno bile donekle pune (što je dobro; nema ništa gore od prepunih vinskih čaša), a svi su novi gosti dobivali jelovnike u roku od šezdesetak sekundi.
I svi su konobari bili susretljivi i jako pristojni prema svim gostima (prisluškivali smo konverzaciju osoblja i gostiju na okolnim stolovima). Ova vrsta profesionalnosti koju smo zatekli u bračkoj Rivi, načelno pripada vrhunskim restoranima i pravim five star hotelima, a ne tradicionalističkoj gostionici na otoku. Uspjeh bračke Rive najzornije dokazuje koliko su konobari važni za sudbinu bilo kojeg ozbiljnijeg ugostiteljskog projekta.
