Vlasnik NK Trnja Žarko Čuljak, veteran zagrebačkog ugostiteljstva, i dalje sjedi za prvim stolom na terasi, pije kavu, čita novine i pozdravlja goste. Baš kao nekad. Njegov sijedi konobar kojeg poznamo nekih dvadesetak godina, i dalje gostima prvo nudi žlahtinu. Baš kao nekad.
Porcije su toliko velike da poslije jednog glavnog jela morate, ovo je doslovno, gladovati barem 24 sata, ako ne želite ugroziti vlastito zdravlje.
NK Trnje restoran je vremeplov. Nismo jeli u Trnju jedno pet godina. Čim smo zamolili jelovnik, konobar, gentleman u godinama svjestan digniteta svoje profesije, upozorio nas je da se u tih pet godina baš ništa nije promijenilo. Kao ni u zadnjih trideset, ili barem dvadeset.
Naime, prije dvadesetak godina počeli smo redovito jesti u NK Trnju, koji je u ono vrijeme bio uvjerljivo najbolja zagrebačka roštiljarna.
U NK Trnje odlazili smo na nedjeljne obiteljske ručkove, ali smo ondje održavali i važne poslovne sastanke. jednog kasnog proljeća, u prvim godinama izlaženja Jutarnjeg lista, ondje smo proveli barem šest sati i potrošili dvanaestak buteljki bijelog vina, da bi ondašnjeg urednika deska odgovorili od prijelaza u Večernji.
Drugom smo prigodom u Trnju ostali predugo u društvu šefova sarajevske Fabrike, s kojima smo pripremali jedan od brojnih redizajna Globusa. Bosanci su ustvrdili da se tako sočni ćevapi s čistim okusom mesa ne mogu pojesti nigdje u Sarajevu.
Jelovnik NK Trnja zaista se nije promijenio od kraja devedesetih do danas: tu su i dalje četiri pljeskavice i sve ostale obavezne roštiljske forme, pa dva lungića, dva bifteka, češnjovke i krvavice te povremeno janjetina.
Svijet oko Trnja u međuvremenu se drastično promijenio, pa je Zagreb danas pun roštiljarni s rahlijim mljevenim mesom, sočnijim lepinjama i kruhovima, i bitno boljim izborom pića.
Stoga ne čudi što je u utorak oko 13 sati NK Trnje bilo uglavnom prazno. No, hrana nije bila loša.
Biftek američkih dimenzija ispekli su nam skoro savršeno, crnosmeđe izvana i carpaccio-crveno iznutra. Meso je bilo mekano i sočno, ali mesarski loše obrađeno, s previše opni i žilica koje kod kuće redovito očistimo prije no što fillet steak stavimo na vatru.
Salata je bila toliko ogromna, s toliko pretjeranom količinom sira, da je sama mogla funkcionirati kao ručak za dvoje. Maslinovo je ulje, očekivano, bilo posve indiferentno. Ugodno nas je, međutim, iznenadio Volarevićev pošip Syrtus iz 2017, vrlo dobro vino s Komarne.
Taj je pošip ujedno i najuočljivija inovacija u NK Trnju od prošlog stoljeća do danas. NK Trnje simpatičan je nostalgični podsjetnik na staru zagrebačku restoransku industriju, kojemu je ipak potrebno puno što žurnijih inovacija.
NK TRNJE
Bosutska 26, Zagreb
Hrana – 3/5 VINA 2/5 POSLUGA +3/5 AMBIJENT +2/5
sve kreditne kartice
