Restoran Takenoko u zagrebačkom Kaptol Centru godinama je jedan od najpopularnijih hrvatskih restorana. Taj je restoran početkom 2000-tih uveo sushi u hrvatsku restoransku kulturu, a kasnije i u kulturu naše svakodnevne prehrane, profilirajući se istodobno kao jedno od glavnih mjesta za izlaske u Zagrebu.
Stvarno, ni u jednom se drugom restoranu nije moglo vidjeti toliko atraktivnih i dobro uređenih ljudi odjednom. Ono što je možda najvažnije, jest da je Takenoko više od desetljeća zadržao gotovo početničku svježinu i elan, čemu su pomogli i pomaci prema ozbiljnijoj japanskoj kuhinji, vidljivi posebno na zadnja dva ili tri menija. Čovjek zaslužan za takav uspjeh je Mario Minder.
Kao dugogodišnji voditelj Takenoka, gospodin Minder podjednako se pažljivo brinuo oko svježe tune i uvježbanosti osoblja, udobnosti ambijenta i posebnih želja stalnih gostiju. Mario Minder definitivno je jedan od četiri ili pet najuspješnijih i najkompetentnijih restoratera u Hrvatskoj. Nažalost, od početka godine više ne radi u kaptolskom Takenoku. I to restoran izlaže ozbiljnom poslovnom riziku. Evo zašto.
Bez Mindera i Starmana
Minderovim odlaskom Takenoko u Kaptol Centru prije svega gubi velik dio identiteta. S time su već riskirali kad je otišao Mario Starman, kuhar koji je postavio Takenokov meni. Bez Mindera i Starmana, teško je tvrditi da je Takenoko više isti restoran. Mnogi su gosti lojalni menadžerima restorana Minderova kalibra pa se može očekivati i da će Takenoko u Kaptol Centru zbog Minderova odlaska izgubiti dio publike.
Druga nepovoljna okolnost za Takenoko u ovoj priči jest činjenica da je on početkom stoljeća bio jedini japanski restoran, ali danas ima brojne konkurente. Zagreb je pun sushi barova, a sam Mario Starman nedavno je otvorio svoj restoran, fenomenalno uređeni Voncimer s jelovnikom vrlo sličnim Takenokovu. Voncimer, doduše, nema pristup nekim namirnicama poput prvoklasne tune koja je Takenoko održavala na visokoj gastronomskoj razini, ali sličnost menija i niže cijene mogu privući određeni broj obožavatelja sushija i sirove ribe koji su novac dosad trošili u Takenoku.
Takenoko ulazi u zrele restoranske godine, kada se restorani moraju početi dubinski mijenjati ako žele ostati na vrhu i privlačni, a pokazati modernost neophodnu za privlačenje novih potrošača. Bez Mindera i Starmana, na sceni na kojoj očajnički nedostaje vrhunskih restoratera i kuhara, uopće nije jasno tko bi mogao početi mijenjati Takenoko u tom smjeru.
Problem prepoznatljivosti brenda
Takenoko se ove godine trebao proširiti na Dubrovnik. Zaista je teško povjerovati da će bez dugogodišnjeg voditelja otvoriti južnu ekspozituru jednake kvalitete kao u Zagrebu, čak i ako uzmemo u obzir tužnu činjenicu da su gastronomski standardi u Dubrovniku ekscentrično niski.
Konačno, Mario Minder ostaje raditi u Takenoku u Radničkoj cesti gdje je suvlasnik i logično je očekivati da će prije ili kasnije doći do sukoba identiteta i konfuzije u prepoznatljivosti brenda. Budući da ih vode različite osobe, ta će se dva restorana pod istim imenom neizbježno početi sve više razlikovati. Ako Takenoko u Radničkoj krene jednim smjerom a Takenoko u Kaptol Centru drugim, kako će gosti znati koji je “pravi” Takenoko? Zbog svih ovih razloga lako je zaključiti kako je jedna od rijetkih preostalih zagrebačkih restoranskih institucija ozbiljno ugrožena, i više od toga.
