Iz Prota smo sinoć otišli oko pola dvanaest navečer. Na lijepoj terasi na prvom katu bilo je još petnaestak gostiju. Kad smo dolazili, oko pola devet, pred restoranom se počeo formirati red ljudi koji nisu imali rezervaciju.
I tako je svakog ljeta, već dvadesetak godina. Proto, odmah kraj Straduna, otvoren je kao treći restoran Mata Đurovića, najvažnijeg dubrovačkog restoranskog poduzetnika svih vremena. U vrijeme otvaranja Prota, Đurović je već imao Nautiku i Konavoske dvore. Danas, nakon što je prije nekoliko godina prodao veći dio svoje restoranske grupe, ostali su mu Proto i Konavoski dvori. S obzirom na Protov ljetni promet, to nije sasvim loše. Naprotiv.
Proto je, za razliku od luksuzne Nautike, zamišljen kao bazični riblji restoran s tek nježnim dodirom luksuza. Radi se o onom tipu restorana kakvih u Zagrebu već jako dugo nema. Proto uvijek ima dobre školjke, jastoge, nešto svježe ribe, par originalnih jela poput odlične fregole sarde sa sušenim bakalarom, i nešto rustikalnih klasika kao što su puževi poširani u Dingaču, koji su nam sinoć bili jednako slasni kao, recimo, 2003. godine kad smo oh prvi put probali.
Kamenice su također bile očekivano izvrsne, kovač perfektno pečen, dok za ljude koji ne vile ribu Proto drži par steakova, janjeće kotlete i nešto tjestenina.
U pastu s tartufima stavljaju nažalost, i ulje od tartufa, čiji je miris dominirao cijelim restoranom. Srećom, to je ujedno i jedina ozbiljnija zamjerka. Proto nije visoka gastronomija i to ne treba biti. Proto je dobar i ugodan riblji restoran s laganim touch of class. I tako treba ostati.
Servis, predvođen Sinišom Lasanom, jednim od najboljih hrvatskih sommeliera, sinoć je bio besprijekoran, kao i slaganje vina i hrane. Počeli smo s Billecart Salmonom, da bi zatim pili šampionsku Nericu iz 2016. i apsolutno senzacionalni Heritage iz 2017. Heritage je kupaža grka i pošipa, o kojoj ćemo danas objaviti poseban tekst.
