Većina hrvatskih turističkih promotora iz godine u godinu opterećuje našu i inozemnu javnost domaćim kuhanjem, kao navodnom komparativnom prednošću nacionalne turističke ponude. Svaki samosvjesniji ugostiteljski profesionalac zna, međutim, da se radi o teškoj zabludi, jer se domaće kuhanje najčešće sastoji od kolopleta predrasuda, tehničkih pogrešaka i nemarnosti uslijed žurbe.
Domaće kuhanje nije dobro kuhanje, osim u onim domovima gdje je hrana najvažnija stvar na svijetu. A takvih je domova vrlo malo. Vozeći se ovih dana kvarnerskim otocima, naletjeli smo na dražesnu i dojmljivu demonstraciju slabosti domaćeg kuhanja.
Do trajektne luke Valbiska na Krku dovezli smo se skoro dva sata prije polaska broda za Cres. Pošto smo kupili karte, krenuli smo prema unutrašnjosti otoka tražeći neku simaptičnu konobu, pa smo tako naletjeli na selo Milohnić i gostionu koja se zove Pud Brest, s lijepim vrtom kraj mjesne crkve, ispred koje su mještani, baš dok smo parkirali, čupali iz zemlje neko sasušeno drvo .
Sjeli smo u debeli hlad Brestove terase, ljubazna nam je konobarica donijela orahovicu na račun kuće, pa smo naručili njoke s brudetom od sipe i liganja, i tanjur pršuta i sira. Pršut i sir bili su okej, ali ne osobito pamtljivi, dok je brudet, premda sasvim jestiv, savršeno pokazao da većina Hrvata zapravo ne zna kuhati. Radilo se o perfektnom primjeru dobornamjerno ali tipično nepažljivo i nestručno pripremljene domaće hrane.
Brudet nije imao okus ni o čemu, šug se doimao prilično razvodnjenim (očigledno je da kuhar nije koristio nikakav temeljac, vjerojatno ni vino), a lignje i sipe bile su debelo prekuhane. Naravno, kuhinji nije palo napamet da brudet obogati bilo kakvim začinskim biljem kojeg su kvarnerski otoci prepuni, niti da nam uz njoke ponudi neki lokalni sir. Tek kad smo cijeli tanjur zalili većom količinom sasvim korektnog maslinova ulja, jelo je počelo dobivati kakvu takvu definiciju.
U konobi Pud Brest vjerojatno se čude ako čitaju ovaj tekst: oni su uvjereni da kuhaju dobro i pošteno jer se tako, eto, kuha desecima i desecima godina. I zaista, dosadnu hranu poput Brestova brudeta probali smo milijun puta kod raznih prijatelja, pa kod prijatelja naših roditelja, a da ne govorimo o neposrednim kućnim iskustvima. Hrvati, osobito oni koji nisu svladali čak ni školu kuhanja Marthe Stewart, kod kuće zaista kuhaju kao u konobi Pud Brest: jestivo i pošteno, ali dosadno i nekompetentno, pa zato restorani koji se hvale domaćim kuhanjem najčešće proizvode zamornu i nestručno pripremljenu hranu.
Kuhanje je ozbiljan posao koji podrazumijeva stalno stjecanje znanja, poznavanje čitavog niza tehnika te autentičnu strast prema hrani (kao i prema učenju o hrani), a nipošto stalno ponavljanje loših recepata. Fama o navodno dobrom domaćem kuhanju jedna je od gorih nutricionističkih i gastronomskih predrasuda u Hrvatskoj. Simpatičan, ali zaista dosadan ručak u Milohniću, skupa s buteljkom Zlatne žlahtine koja se izvrsno uklopila u mjesni kulinarski rukopis, platili smo oko 250 kuna.
