Inženjer strojarstva i pasionirani igrač bridža Ivica Miladin, prije dvadesetak mjeseci doživio je težak osobni udarac i našao s pred prilično kompliciranim zadatkom. U lipnju 2015. u 92. godini umro je Pero Miladin, legendarni dubrovačko-zagrebački ugostitelj, čiji se restoran na Schlosserovim stubama još početkom sedamdesetih godina pozicionirao kao dnevna soba zagrebačke intelektualne elite: ondje su redovito jeli Vlado Gotovac i Savka Dabčević Kučar, Edo Muritć i Mirsad Berber, i većina poznatih novinara starijih generacija, kao i stotine i stotine građana svih društvenih rangova kojima je gospodin Pero određivao ukupni trošak ručka ili večere, procjenjujući njihovu kupovnu moć. Kod Pere nikad nitko nije platio previše, ali su mnogi, osobito studenti, plaćali jako malo.
U prošlom desetljeću, kad su gospodina Miladina već jako nagrizale godine, restoran više nije bio u dobrom stanju: kuhalo se neprecizno i vulgarno čak i za rustikalni, “domaći” stil pripreme hrane, karakterističan za tu gostionicu sa superiornim pogledom na Zagreb. Stoga smo se iznenadili kad smo lani poslije dugo vremena nekoliko puta ponovo ručali na Šalati. Izbor hrane nije se promijenio: ondje su se i dalje pripremale razne juhe, pa nekoliko istih gotovih jela poput pečene patke i pašticade, nešto teletine i svinjetina s roštilja.
No, sve je bilo neusporedivo ukusnije i preciznije nego prije sedam godina. Osobito su nas se dojmili pečeni teleći kotleti s pečenim paprikama, u kojima smo uživali prošlog ljeta. Trend poboljšavanja kuhanja nastavio se i ove godine. Jučer odmah poslije Pink Daya, otišli smo Kod Pere na ručak, nažalost bez rezervacije, pa smo jedva dobili posljednji raspoloživi stol. Restoran je bio prepun, što se uklapa i u očigledni trend rasta zagrebačke restoranske indsutrije, ali i u očiglednu renesansu ove neodoljivo šarmantne gostionice čiji bi se karakter svidio ljudima poput Anthonya Bourdaina. Naručili smo ajngemahtec i goveđu juhu, pa su na stol došle dvije goleme vruće mirisne zdjele. Ajngemahtec je bio lagan i delikatan, dok je goveđa juha bila krepka i bogata; i jedno i drugo baš kako treba. Zatim smo dobili velike tanjure mekane patke s mlincima i legendarnu Perinu pljeskavicu, napravljenu od mješavine govedine i svinjetine, s ne baš malom zdjelicom sataraša i s pečenim povrćem. Premda nismo obožavatelji svinjsko-govedske kombinacije u mesu s roštilja, pljeskavica je bila jako ukusna, rahle teksture, s fino hrskavom koricom.
Nekonzistentno narezane i više kuhane nego pečene tikvice jedina su pogreška na koju smo naišli tijekom jučerašnjeg ručka. Ivica Miladin trebao bi nastaviti inzistirati na što preciznijem i urednijem pripremanju svojih tipičnih jela, te bi sasvim malo trebao proširiti izbor buteljiranih vina; pohvalno je i zanimljivo da starinski restoran drži craft piva. No, Ivica Miladin odlično obavlja osjetljiv zadatak učvršćivanja i jačanja dragocjene zagrebačke restoransko-društvene institucije. Izletište Kod Pere na Šalati kreće se u pouzdanom i dobrom smjeru. Obilni ručak za troje, bez vina, platili smo 298 kuna.
KOD PERE
Rubetićeva 25, Zagreb
HRANA 3/5 AMBIJENT 4/5 POSLUGA +3/5
Kreditne kartice:Amex, Master, Visa
