Prije dosta godina, kada su se tek otvorile, Ribice i tri točkice, na samom uglu Preradovićeve i Tesline s lijepim pogledima na centar Zagreba, bile su gotovo idealan, poluplemeniti riblji fast food. Ribice i tri točkice držale su svježe kamenice, ponešto svježe ribe, par kuhanih ribljih jela, i par predjela. Sve je bilo korektno, a kamenice, male trilje i moli znali su ostaviti sjajan dojam. S vremenom su kamenice nestale s menija, dok se kuhinja počela puniti raznolikim industrijskim proizvodima. No, Ribice su nekako uspijevale zadržati popularnost što su stekle u svojim boljim danima. Ili nam se samo tako činilo.
Naime, u srijedu 20. travnja, između 12 i 13:30 sati, dakle, u vrijeme ručka, kroz Ribice prošlo je najviše devet ljudi. S obzirom na ultraprometnu lokaciju, taj se broj doima depresivnim. Vrlo ljubazna konobarica,prepuna entuzijazma, strpljivo je i iscrpno odgovarala na sva naša pitanja.pa smo tako doznali da nema dagnji (koje se nalaze na meniju), da nema brudeta od bijele ribe (koji se nalazi na meniju), kao i da novi kuhar sve kupuje svakog jutra na Dolcu.
Energična gospođica rekla nam je još kako su u kuhinji ostale točno tri porcije srdela. Pogriješila je jedino kada nam je pokušala prodati pohane srdele kao predjelo, nakon što smo već naručili frigane srdele za glavno jelo. Za predjelo smo dobili riblju paštetu i pršut od tune. Riblja pašteta bila je donekle bezukusna, no sasvim jestiva blijeda smjesa, bazirana na konzerviranoj tuni (što je ok), dok je korektni pršut od tune vjerojatno došao iz neke od brojnih folija u kojima se dimljena tuna prodaje u supermarketima.
Najlošiji dio predjela predstavljale su one gotovo suhe, bezukusne crne masline bez koštica, koje nisu ni za kućnu, a kamoli za restoransku upotrebu. Frigane srdele i blitva bez češnjaka (na našu molbu ) bile su vrlo dobre, dok su se prženi gavuni doimali odveć umorno, bez one slasnosti karakteristične za najbolju malu jadransku ribu.
Zanimljivo je da gavuni koštaju koliko i srdele (40 kuna), premda je nabavna cijena srdela tri ili četiri puta niža. Krumpirova salata koju smo dobili uz gavune označila je vrhunac kuharske nemarnosti, jer ne možemo vjerovati da se radi baš o tolikoj nekompetenciji. Krumpirova se salata, što baš svi znaju, priprema tako da se krumpir začini još dok je topao, kako bi upio i tekućinu i sve arome svog dresinga.
Ono što smo mi dobili bili su hladni, bezukusni, škrobasti diskovi krumpira, posuti s malo lošeg sirovog luka. Takva se hrana vjerojatno ne poslužuje ni u studentskim menzama; eventualno tek u vojsci. U restoranima bi morala biti striktno zabranjena.
Nije nam bilo jasno zašto su nam u praznom restoranu, gdje se nikome nije nigdje žurilo, donijeli nešto toliko amaterski pripravljeno, dok na jelovniku nismo pročitali da je vlasnik Ribica i tri točkice tvrtka Crveni krug.
Pa smo se sjetili da je Crveni krug bio vlasnik japanskog restorana Akamaru u Bogovićevoj ulici, poznatog po tome što je nudio sushi bez tune: radilo se o daleko najgorem etničkom restoranu ikada otvorenom u Zagrebu, koji je zasluženo propao poslije nekih pola godine rada (i kojem je Dobra hrana, tko zna zašto, svojedobno bila napisala pozitivnu recenziju). S obzirom na reputaciju i sudbinu Akamarua, Ribicama, nažalost, ne možemo predvidjeti osobito svjetlu budućnost.
Na kraju, posve je neobično da Ribice, koje su ipak sasvim jednostavna gostionica, na vina, osim kada se radi o Badelovom Korlatu, naplaćuju maržu od barem četiristo posto u odnosu na nabavnu cijenu, pa Beljska graševina košta 180, a Korakov sauvignon 220 kuna; u Esplanadi , primjerice, ta ista graševina košta tek deset kuna više. Ovaj, pomalo depresivni ručak, platili smo oko petsto kuna.
RIBICE I TRI TOČKICE
Preradovićeva 7, Zagreb
OCJENA -2/5
sve kreditne kartice
Kako su recencezenti vodiča The Truffle ocijenili Ribice i tri točkice, možete pogledati OVDJE
