Dva gospodina s velikim bradama i turbanima žarke narančaste i ružičaste boje, sjedila su kraj prozora, točno iza stola za kojim je čas ranije sjedila grupa mladih stranaca. Pored našeg su stola ručale dvije gospođe, Zagrepčanke koje su se naočigled dobro provodile. Stol do zida zauzele su također dame, majka i kćer koje su govorile hrvatski, dok je baš prije nego što smo tražili račun, u restoran ušao jedan visoki muškarac ranih srednjih godina s pregršt dokumenata, koji se sam odveo na indijski ručak. Mi smo sve vrijeme promatrali akciju u kuhinji, gdje, čini se, nitko ne razumije hrvatski, a možda ni engleski. Ali, ti momci koji ondje rade (ne znamo jesu li iz Bangladeša, Pakistana ili Indije), opako dobro znaju svoj posao. Njihova vještina autentičnog, originalnog uljepšavanja prosječnih sastojaka zaslužna je za uspjeh Royal Indie, restorana koji je kad god dođemo bar djelomično pun, a u vrijeme ručka često i ozbiljno prepun, premda u Zagrebu trenutno vlada turističko zatišje.
Royal India otvoren je prije nekoliko godina u jednom ugodno uređenom podrumu na Kaptolu, gdje su se već na ulazu miješale arome currya i mirisnih štapića. Lani se Royal India preselila na turističku lokaciju usred Tkalčićeve ulice, u prostor čije uređenje asocira na aerodromske zalogajnice ili slične bezlične restorane u kojima ne volimo jesti. Pa ipak, u Royal Indiji jedemo često, zbog zaista vrhunskog pripremanja angloindijske hrane.
Ovdje vrijedi podsjetiti da je repertoar popularnih indijskih specijaliteta, na čelu s tikka masalom, zapravo nastao u Londonu četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Većina indijskih currya koji se kuhaju po europskim prijestolnicama također spadaju u arsenal angloindijskog kuhanja, dok su vindaloo, koji se smatra jednim do najljućih currya (što nije posve točno), u Indiju zapravo donijeli Portugalci. Indijske kuhinje definitivno su među veličanstvenijima na svijetu, ali originalnu hranu iz Indije, Pakistana i Bangladeša teško je promaći u srednjim ili višim kontekstima. Verasweemy kraj Piccadyllia tipičan je angloindijski restoran, kao što je to bila i Chuyney Mary u vrijeme svoje prve slave prije dvadesetak godina. Istoj poetici pripada i mnogo ambiciozniji Tamarind, prvi europski indijski restoran koji je dobio Michelinovu zvjezdicu. Tamaridnova Zayka sa svojom je sjevernoindijskom kuhinjom nešto originalnija, dok su Vineet Bhatija, koji se lani nažalost zatvorio, i Benares eksperimentalni i nevjerojatno sofisticirani pokušaji stvaranja indijske visoke kuhinje. Situaciju je značajno promijenio Indijac Gaggan Anand, najbolji azijski chef koji je karijeru ipak morao napraviti u Bangkoku s nekom vrstom sveazijskog fusiona, dok su u Indiji značajnu ulogu odigrali chefovi poput Manisha Mehrotre.
Royal India je, dakle, po sadržaju svog menija tipični angloindijski restoran: dosta currya, nešto tandoorija, pet-šest byrjanija, plus naravno samose, pakore, papadum i slične grickalice, koje su katkad neodoljive. I u toj restoranskoj kategoriji Royal India gotovo da briljira kad je riječ o samom kuhanju. Zaista nema bitne razlike u okusu između currya u Royal Indiji i currya u većini londonskih indijskih restorana koje smo posjetili (pod uvjetom da kuharima kažete kako želite indijski stupanj ljutine). Bitna je razlika u sastojcima: kozice u Royal Indiji imaju prilično plastičnu teksturu, a ni janjetina ne spada među najbolje koje smo kušali, pa zato uglavnom naručujemo jela od piletine, koja su skoro uvijek uspješna. Janjetina ipak solidno funkcionira u byrjaniju.
Jučerašnji smo ručak počeli vegetarijanskim samosama, toliko punim kumina da ga onaj tko ne poznaje okus tog esencijalnog začina poslije samo jedne samose mora zauvijek zapamtiti. Slatko-opori okus hrskave samose perfektno se slaže s umakom od tamarinda (tamarind, je, usput rečeno, jedan od ključnih sastojaka Worcestershirea).
Zatim smo uživali u juhi od žute leće, dal ka shorbi, jednom od najpopularnijih jela indijske kuhinje opće prakse, da bi nas murgh tikka neobično ugodno iznenadila. Naime, kad smo prvi put u Royal Indiji naručili piletinu iz tandoorija, bila je pomalo presušena. Sad smo pak dobili četiri savršeno pečena, sjajno-rumena komada mesa, koji su iznutra bili optimalno sočni. Konceptualni je problem ovog jela što mu nedostaje umak (neki žestoki, ljuti voćni chutney dobro bi došao), pa smo ljubaznog konobara koji bolje govori engleski nego što razumije hrvatski, morali zamoliti za još malo tamarinda. Byrjani je bio krepak, donekle masan i ljut baš kao što smo naručili, dok je naan uobičajeno neodoljiv.
Zaista ne znamo mnogo restorana u Zagrebu, i u Hrvatskoj, koji s uglavnom jeftinim, ne baš vrhunskim sastojcima, postižu tako dobre i autentične okuse i teksture. Royal India zadržala je, dakle, svoj snažan karakter (u sasvim beskarakternom interijeru), te je uzbudljivom kuhanju dodala i koliko toliko korektnu vinsku kartu s bar četiri ili pet vrlo dobrih etiketa (Tomčev Rizling, Pošip Nerica, i slično). Sva se bijela vina toče na čaše. Jučer smo u Royal Indiji pojeli tri predjela, dva glavna jela, naan i popili butelju Nerice, bocu mineralne i Chivas Regal, sve za 460 kuna. Što je odlična vrijednost za novac za tako zabavan i zasitan ručak.
ROYAL INDIA
Tkalčićeva 26, Zagreb
HRANA 4/5 VINA 3/5 POSLUGA -4/5 AMBIJENT 2/5
sve kreditne kartice
