Venecija je u subotu bila prepuna, baš kao u najboljim danima prije pandemije. Čekalo se u redovima za parking, vaporetto i karte za Biennale. Barovi i kafići, pizzerije, cicchetterie i restorani bili su puni gladnih i žednih turista. Međutim, Osteria da Fiore zjapila je prazna. Osteria da Fiore prima točno 50 gostiju. Jučer je u Osteriji da Fiore ručalo točno sedam gostiju, uključujući i nas.
Da Fiore je jedna od najvažnijih institucija venecijanske gastronomije. Da Fiore, otvoren 1979. prvi je venecijanski restoran koji je dobio Michelinovu zvjezdicu, još prije dvadesetak godina kad u Veneciji nije postojalo ništa slično fine diningu osim dosadne hrane u luksuznim hotelima i uglavnom katastrofalne hrane na prvom katu Harry’s Bara.
Chefica Mara Martin početkom ovog stoljeća uspješno je transformirala niz tradicijskih venecijanskih recepata u procedure i formate klasičnog fine dininga. Da Fiore je do pandemije fenomenalno poslovao i zadržavao zvjezdicu iz godine u godinu, u sad već ozbiljnoj gastronomskoj konkurenciji koju predvodi Bartolinijev Glam s dvije zvjezdice. No, tijekom pandemije Da Fiore je reducirao jelovnik i nabavu, pa je lani izgubio zvjezdicu. I danas je, eto, prazan, što je poučno za restorane u turističkim destinacijama.
Turisti koje zanima fine dining u većini će slučajeva prvi potražiti restorane s Michelinovim zvjezdicama. Ta se tvrda činjenica Osteriji da Fiore upravo razbija o glavu što je, sadržajno govoreći, jako nepošteno. Hrana u Da Fiore je, naime, i danas izvrsna do briljantna baš kao prije petnaestak godina, kad smo prvi put ručali na njihovom jedinstvenom balkonu s jednim stolom. nad samim kanalom.
Jučerašnji smo ručak počeli mousseom od bakalara s čipsom od crvenog radiča; bili bismo presretni kad bi nam netko u Zagrebu znao napraviti tako ukusan bakalar bianco, bez viška masnoće, bez puno krumpira, s diskretnim okusom zelenog ulja i s tek blagim nijansama prokuhanog češnjaka. Pohane kamenice servirane sa slanim zabaioneom bile su fenomenalne.
Bigioli sa slanim srdelama i posebnom vrstom slatkog luka iz Tropee izvrsna su, gotovo potpisna pasta regije Veneto, dok je gratin od hrskavih tagliona s komadićima škampa i hobotnice bio blizu senzacionalnom. No, najvažniji i najprepoznatljiviji specijalitet gospođe Martin svakako su mekane, male rakovice iz Lagune, kojima je sezona počela baš jučer. Rakovice su jako hrskave, slatke a jodirane, i dijelom tekuće. Zbog rakovica chefice Martin vrijedi putovati do Venecije.
Uz ovu izvrsnu, vrlo klasičnu hranu, pili smo Ferrarijev pjenušac, Pieropanov soave La Rocca i moćni, mineralni Timorasso Marine Coppi. Ovaj ekstraklasni ručak platili smo 466 eura, što nije pretjerano za venecijanske kriterije
S.Pollo, Calle del Scaletter, Venecija
HRANA -5/5 VINA +4/5 SERVIS -5/5 AMBIJENT -5/5
