U utorak navečer nismo uspjeli ući u Soi Fusion. Nismo rezervirali, a lokal koji više nije tako mali kao u početku, bio je toliko prepun da nam je barmenVedran Gulin iskreno rekao kako u idućih par sati ne možemo dobiti stol. U četvrtak smo zato rezervirali: u Soiju je vladao malo manji kaos nego u utorak, ali bez rezervacije bismo morali čekati na stol. Ni u jednom restoranu u Zagrebu trenutno nema toliko, energije, dobrog raspoloženja i entuzijastičkih gostiju kao u Soi Fusionu.
Soi su su u hostely Swanky Mint u Ilici lani pokrenuli Vedran Gulin i chef konzultant Vid Nikolić koji je sinoć i kuhao, pod maskom. Prvi meni imao je samo četiri ili pet jela. Sada ih je solidnih desetak iz Nikolićeva poznatog fusion repertoara. Tu su dakle ramen, koji možete naručiti u dvije veličine, zeleni curry, poke, tikka masala, katsu, dan dan noodles, gyoza u dvije verzije… Ni jedno jelo nije skuplje od 11 eura.
Mi smo naručili gyozu od piletine, poke s tunom i tikka masalu. Prvo što upada u oči jest veličina porcija: one su toliko ogromne da imate dojam da ste kod Gabreka a na u street food lokalu. Drugo, kuhanje je iznimno precizno, okusi čisti, teksture uzorne; gyoze su s jedne strane bile hrskave s druge mekane, a iznutra perfektno sočne. Tikka masala ukusnija je od svih u Zagrebu osim od Theatriumove, no Theatrium je ipak fine dining restoran. Poke je naprosto izvrstan.
Soi Fusionu sinoć je nedostajalo jedino ljutine: chef Nikolić požalio nam se da trenutno ne može nabaviti dovoljno ljuti svježi čili. Nedostatak ljutine bio bi prilično ozbiljan problem za azijski street food restoran, kad bi Zagrepčani voljeli zaista ljutu hranu. Na Soijevu sreću, uglavnom ne vole.
Kokteli Vedrana Gulina originalni su i uzbudljivi, osobito sugar free gin tonic, pivska lista sadrži čak i Kolaboraciju, trenutno valjda najtraženiji craft u Zagrebu, dok se na kratkoj vinskoj listi ističu Toljevi Posh i St. Heels.
No, osim velikih porcija, umjerenih cijena, dobre hrane i pića, Soi se može pohvaliti još jednim jakim argumentom, potpuno netipičnim za Zagreb. Sjedili smo u kutu terase, za visokim stolom kraj kuhinjskog prozora na koji su bile naslonjene tave od gusa: cijela atmosfera, od hektičnosti u kuhinji, preko energije u restoranu do nekih vizualnih elemenata, neobično je podsjećala na slične lokale u londonskom Sohou. Soi Fusion internacionalizirao je zagrebačku restoransku scenu u najboljem smislu te riječi. Soi Fusuon sada treba paziti na vlastitu održivost. Bilo bi šteta da ovaj uzbudljiv projekt potraje samo godinu ili dvije.
