Nigiri s masnom tunom topio se u ustima (a riža se nije raspadala). I nigiri s jeguljom bio je izvrstan, bogat, masan baš kako treba, a čak je i nigiri s aljaškim lososom bio sasvim solidan. Jedino što možemo zamjeriti Evergreenovom nigiriju jest ponešto preniska temperatura riže. Riža za nigiri ne smije biti hladna, nego mlaka. No, Evergreen se po kvaliteti sushija približio velikim zagrebačkim sushi restoranima, od kojih je značajno jeftiniji.
Nigiri s vrlo dobrom torom (okej, ne briljantnim kao u Tekki, ali zaista jako dobrim) košta 44 kune za dva komada. U velikim zagrebačkim japanskim restoranima toliko košta samo jedan nigiri s masnom tunom. Pametna politika cijena – sashimi se može dobiti za manje od sto kuna – i više nego korektna kvaliteta sushija, dva su ključna elementa Evergreenova uspjeha.
A Evergreen zaista jest vrlo uspješan, kako u restoranu kraj Obrtničkog doma u Ilici, tako i u dostavi, koja se katkad vrlo dugo čeka zbog velikog broja narudžbi. Treći element Evergreenova uspjeha jest rastuća popularnost sushija u Zagrebu. Otvaranje sushi bara trenutno je najisplativija ugostiteljska investicija u Zagrebu.
Ginger, tipični lanac sushi restorana za van, bilježi fantastično visoke promete, premda sushi već neko vrijeme nije dobar. A Evergreen osigurava bitno višu kvalitetu sushija od Gingera, po cijenama nižim od restoranskih. I cijene vina vrlo su korektne: čaša Nerice, koje danas nažalost nije bilo, košta 28 kuna, što je izvrsna vrijednost za novac. Evergreen je primjer sushi bara koji je pronašao jasnu tržišnu poziciju, kojeg Zagrepčani vole i kojem ide jako, jako dobro.
