Vesna i Tihomir Miletić spadaju u onu malu grupu zagrebačkih ugostitelja koji zaista vjeruju u unutarnju kvalitetu hrane i pića u svom restoranu. U četvrtak oko pola jedan ušli smo u Tač, bez ikakve najave: restoran još nije bio spreman za servis, jer su konobari došli na posao pola sata poslije nas. Tačov ritam rezervacija počinje kasnije od većine restorana u centru grada. Premda se, dakle, nismo najavili pa ništa nije moglo biti spremljeno samo za nas, hrana u Taču fascinirala nas je baš svojom unutarnjom kvalitetom.
Ručak smo počeli izvanrednim pršutom, jednim od najboljih koje smo ikad probali u Hrvatskoj, te vrlo solidnim salamama i kobasicama. Pršut je bio tek umjereno slan, vrlo taman, ali mekan, topljiv u ustima i svilenkasto raskošan. Riječ je o možda jedinom hrvatskom pršutu koji donekle asocira na iberico. Tačov je pršut izrazito kućni proizvod. Proizvodi ga sam restoran, i to tako da se meso crnih slavonskih svinja iz Banije vrlo umjereno soli i obrađuje, pa se zatim suši u Pakovu selu.
Poslije izvrsne charcuterie, bacili smo se na artičoke s bobom, u kojima Tačova kuhinja za punjenje nije koristila krušne mrvice nego heljdu, koja je fino funkcionirala u mediteranskom kontekstu. Uz ovo perfektno proljetno jelo, još smo kušali šparoge s prepeličjim jajima koje su imale teksturu vrtnih šparoga, ali okus divljih šparoga. Radi se, dakle, o apsolutno superiornim velikim zelenim šparogama.
Za glavno smo jelo dobili rustikalni brudet od žaba i jegulja, i fantastični svinjski steak. Brudet, varijacija gospođe Miletić na tradicionalno neretvansko jelo, jest bio pomalo grub i neprecizan u teksturama. No, bogati okus jegulje i njena kremastost dostojna vrhunskog sushija i sashimija, opravdali su neintervencionistički pristup u kuhinji. Svinjski se steak, pak, pokazao bezuvjetnom senzacijom, i to u restoranu gdje smo navikli jesti povrće i ribu. Steak od crne svinje bio je ružičasto-crven iznutra, hrskav izvana i prepun intermuskularne masnoće, koja ga je učinila putrasto podatnim. Kada dobijete ovako dobru svinjetinu, lako je zaboraviti na Black Angus.
Semifreddo s odličnim sladoledom od badema i kiselkastom kremom od malina te meringue s jagodama baš su lijepo zaokružili ovaj jako, jako dobar ručak. Uz koji smo, redom, pili Čotarov nefiltrirani pjenušac Bela koji obiluje nekontroliranom energijom, pa Čotarovu Vitovsku iz 2016. godine punu slatkih livadno-šumskih mirisa s aftertasteom po bademima, pa Claijev Sveti Jakov iz 2015. godine koji je vjerojatno njegovo dosad najelegantnije vino, te moćni Rozićev slatki Elihu s Pelješca iz 2011. godine.
Tač, koji je na sceni već više od dva desetljeća, spada u vrlo mali krug zagrebačkih restorana koji ultimativno brinu o kvaliteti i porijeklu sastojaka. Osim toga, Tač je epicentar prirodnih vina na zagrebačkoj restoranskoj sceni: oni drže i Gravnera i Radikona, i Podveršiča i Čotara, uz valjda sve hrvatske proizvođače prirodnih vina. Tač se nalazi u dugoj ulici Vrhovec iznad Ilice, pod Sljemenom. Što znači da nije u fokusu zagrebačkih poslovnih ručkova, i da najbolje radi vikendom. Međutim, riječ je o jednom od zaista autentičnih i posve ozbiljnih zagrebačkih restorana, koji zaslužuju pozornost svakog restoranskog gosta zainteresiranog za dobru, svježu, sezonsku hranu i originalna vina. Jedino što se u Taču treba promijeniti jest bar, koji drži neka zastarjela inferiorna žestoka pića koja više nikome ne trebaju. No, to je ipak minorna greška u usporedbi sa svim drugim sjajnim stvarima koje Tač nudi.
