U srijedu navečer, poslije velike gužve na partyu koji je chef Marina Rendić priredio povodom preuzimanja i otvaranja Bistroa Apetit, svratili smo na laganu večeru u solidno popunjeni, ali puno mirniji Takenoko.
Jeli smo premalo za ocjenu: uobičajeno finu tajlandsku juhu s kozicama te dva sushi seta. I sve je bilo dobro. Riža u nigirijima od tune možda je bila koju sekundu prekuhana, no to je minorna zamjerka, jer je tuna zaista bila izvrsna. Nadalje, dobro je što i Takenoko vina na čaše toči iz magnuma (Toljevu Nevinu i Sv. Roko), što gostima osigurava višu kvalitetu, a sam vinski servis čini atraktivnijim.
U Takenoku je, dakle, sve ok, ali ovaj važan zagrebački restoran svejedno ostavlja dojam kao da mu trebaju promjene. Taj je dojam možda posljedica veličine prostora u Gundulićevoj, gdje je teže uspostaviti onu hektičnu, zaraznu energiju karakterističnu za stari Takenoko u Kaptol Centru. Drugo, unatrag godinu dana restoranski su se standardi promijenili i povisili, osobito u upmarket segmentu kojem Takenoko pripada. To, primjerice, znači da vinska karta, koja bi bila jako dobra prije godinu i pol dana, danas djeluje prilično nespecifično u usporedbi s konkurencijom u centru Zagreba.
Jelovnik se također doima pomalo prekonvencionalnim: sushi i sashimi i tempura su uvijek sushi, sashimi i tempura, ali s njihovim se sastojcima možemo beskonačno poigravati. Takenoku, čini se, treba adrenalinska i sadržajna injekcija, želi li zadržati status jednog od najpopularnijih zagrebačkih restorana.
