Kad se prije četiri ili pet godina otvarao Green Gold u Radničkoj ulici, cijeli je ugostiteljski Zagreb brujao o novom gradskom gastronomskom središtu. I zaista, tamo su se uselili Asia Gold, ManO2 i Les Ponts, restoran koji se u krivo vrijeme i u krivim okolnostima pokušavao baviti visokom francuskom kuhinjom. Točno preko puta Green Golda smjestio se drugi Takenoko, koji je isprva bio zamišljen kao mjesto na koje će ljudi dolaziti po hranu za van. Ali stvari su se razvijale potpuno drugačije od očekivanja.
Danas je potpuno jasno da Radnička cesta nije postala gastronomsko središte kakvim je zamišljena. Funkcionira uglavnom za ručak, dok su navečer restorani poluprazni ili potpuno prazni, posebno vikendom. Čini se da gosti zaista ne žele provoditi noći u okruženju koje definiraju Jelena Rozga i slične gošće Green Gold Cluba niti žele izlaziti u još uvijek poluurbaniziranu ulicu kojom, budimo realni, nije baš ugodno šetati po mraku.
Takenoko u Radničkoj restoran je u kojemu i dalje radi Mario Minder, koji je stvorio Takenoko u Kaptol Centru i povukao se iz njega krajem prošle godine. Takenoko u Radničkoj je navečer nije prazan iako gotovo nikad nije ni prepun. Ručali smo i večerali tamo prošli tjedan.
Za ručak su bili toliko puni da je kuhinja jedva stizala isporučivatiti narudžbe: između 13:00 i 15:30 u restoranu nije bilo nijedne slobodne stolice. Naručili smo yakitori, pileći ražnjić koji je standard japanske ulične hrane, juhu od tamnog dashija, jednostavni sushi set i brancina u umaku od cherry rajčica. Brancin je bio uzorno pečen, hrskava koža i savršeno sočno meso. Šteta je jedino što su kuhari jedan od dva filea položili u umak s kožom prema dolje pa su tako uništili hrskavost. Drugi file bio je sjajan.
Na večeru smo otišli na Valentinovo i u Takenoku su imali još tri ili četiri prazna stola, što potvrđuje tezu o problematičnoj lokaciji za večernje izlaske. Prvo smo pojeli jedan veliki tanjur Tokyo sushija pojačan s dva odlična nigirija s jeguljom, zatim izvrsne gyoze punjene teletinom (bilo bi zanimljivo paralelno probati Takenokovu verziju, s Rendićevim gyozama punjenima svinjetinom u restoranu Time) i klasični black cod glaziran misom. Black cod rade kao posvetu restoranu Nobu koji je proslavio taj recept u svijetu, baš kao i ribu koja usprkos imenu nema veze s bakalarom.
Takenoko u Radničkoj jako je dobar restoran. U svom temeljnom žanru, sushi i sashimi, i dalje je najbolji u Zagrebu premda mu se Time počeo približavati. Dijelove jelovnika s fusion jelima i wokovima mogli bi češće mijenjati i vinska lista trebala bi biti ambicioznija, posebno u sauvignonima, rizlingu i chablisu jer fenomenalno idu uz sushi. Takenoko u Radničkoj ima još jednu osobinu koja ga čini korisnim, navečer može funkcionirati kao susjedski restoran. Po tome se razlikuje od Takenoka na Kaptolu koji je dizajniran za večernje izlaske.
TAKENOKO
Radnička cesta 37b, Zagreb
OCJENA 4/5
sve kartice
