Godinu i pol dana poslije mirne rastave dva ozbiljna zagrebačka japanska restorana i dalje imaju problema sa zamjenama identiteta. U srijedu popodne s jednim od vodećih hrvatskih marketingaša trebali smo ručati u Tekki, restoranu Marija Mindera u Radničkoj ulici, koji se do početka 2016. zvao Takenoko 2. Čovjek nas je međutim čekao u Takenoku u Gundulićevoj ulici, koji nije ni postojao u vrijeme dok se gospodin Minder brinuo o oba Takenoka. Originalni Takenoko onda je još radio u Kaptol Centru, gdje je danas Barbieri’s.
Očigledno je, dakle, da i Tekki i Takenoku treba žestoko novo brendiranje, jer ih i dalje miješaju i njihovi relativno redoviti gosti. Tekki, međutim, ne treba gotovo ništa dodati i oduzeti kad je riječ o hrani. U srijedu smo ondje ručali tradicionalni sushi Nara, dobar kao i uvijek unatrag deset godina, pa hrskavu i slatku tempuru od mekane rakovice, pa jedno briljantno novo i netipično jelo.
Radi se o tartaru od tune s kremastim kozjim sirom. Tartar je bio ekscentrično kremast, sa slasnom međuigrom jakog okusa tune i kiselkasto oporih nijansi chevrea. Prezentacija, u dubokom crnom tanjuru, svojom je decentnom dramatičnošću samo pridonijela fenomenalnom dojmu što ga ostavlja jedan od najboljih tartara u Zagrebu, uz kojeg smo pili Coronicinu malvaziju iz magnuma.
A za susjednim su stolom sjedili Gianfranco i Antonella Kozlović, u društvu vlasnika Mive Gordana Mohora. Čini nam se, zapravo, da u zadnje vrijeme sve više vinara i restoratera izvan Zagreba dolazi u Tekku. Bilo bi neobično i originalno, ali i dobro, da se japanski restoran u Zagrebu pretvori u jedno od omiljenih gradskih vinskih odredišta.
