Tekka je danas popodne bila više prazna nego puna. Uredi u Radničkoj u Zagrebu koji su Tekki donosili puno prometa, još se nisu dokraja otvorili pa je logično što je u vodećem zagrebačkom japanskom restoranu oko pet popodne, između ručka i večere, jelo tek deset ili petnaest ljudi.
Međutim, ono što smo jeli u Tekki potvrđuje da zaista dobri restorani ne mijenjaju gastronomske kriterije ni u kompliciranim uvjetima. Nigiri s otorom, masnom tunom, spada među zaista najbolju hranu koju smo ove godine probali u Hrvatskoj, i koja se uopće može kušati u Hrvatskoj.
Tuna je svilenkasta, bogata i topi se u ustima, kao da ste u nekom ozbiljnom Michelinovom sushi restoranu u Londonu ili Parizu. Odnos tune i riže je optimalan, pa masna tuna prekriva rižu s obje strane. Riža je ukusna, zaokružena, puna diskretnih slatko kiselih okusa, mekana ali čvrsta, dok je temperatura riže bliska tjelesnoj temperaturi, baš kao što se preporučuje.
Većina naših sushi restorana poslužuje pothlađenu rižu, što je jednaka greška kao da servirate hladnu pizzu.
Riža u sushiju nikad ne smije biti hladna, nego mlaka do topla. Nigiri koji smo danas pojeli u Tekki zaslužuje da se pred Tekkom formiraju redovi.
A tu je još i Allart, veoma dobar šampanjac koji košta samo 70 kuna za čašu.
Tekka bi jedino trebala maknuti bočice dezinficijensa sa stolova. Dezinficijens na ulazu sasvim je dovoljan.
