U proljeće ove godine činilo se kao da se fine dining doselio u Hrvatsko zagorje. Vrlo talentirani chef Matija Jagić ( ex Brokenships, Pelegrini, Hiša Franko) počeo je raditi u restoranu vinarije Tomislava Bolfana, najvažnijeg zagorskog vinara. Nažalost, nismo stigli vidjeti gospodina Jagića na djelu jer je, eto, već u lipnju otišao kuhati na neki brod. A Bolfanov je restoran ostao izgubljen u zrakopraznom gastronomskom prostoru, bez ikakve jasne orijentacije.
Restoran Bolfanove vinarije godinama ponosno ističe kako skoro svi sastojci u kuhinju dolaze iz kruga od dvadesetak kilometara od Hrašćine, malog mjesta u kojem su smješteni restoran, vinski podrum i lijepi Bolfanovi vinogradi. Vrlo dobro. Ali, kad su već sastojci milrolokalni, valjda bi trebali biti i sezonski, bar donekle. Nisu.
Jučerašnji Bolfanov meni bio je potpuno generički, bez ikakvog dodira s ljetom a kamoli s kolovozom. Za predjelo su se nudile dvije juhe, goveđa i od buče, koje mogu biti na meniju bilo kada, a osobito u kasnu jesen. Za glavno su jelo gosti mogli birati između goveđih obraza, crne svinje i pačjih prsa s prilozima od korjenastog povrća: i tu smo, dakle, više u jeseni, proljeću i zimi a nimalo u kolovozu. Za desert se pekla savijača od jabuka a ne, recimo, od šljiva koje su sada u sezoni. Tu su još, naravno, neizbježne zagorske štrukle i to je sve.
Ako, dakle, kratki meni mikrolokalnog restorana ne sadrži ni jedno sezonsko jelo osim salate, taj meni naprosto nema veze sa suvremenim pristupom kuhinji. Sama hrana nije bila loša ni pogrešno skuhana. No, mogla je biti poslužena bilo gdje i u bilo koje godišnje doba; restorani su se tako vodili prije petnaestak godina. Što u Bolfanovu slučaju sve zapravo i nije osobito važno.
Terasa Bolfanova restorana, na brdu iznad vinograda, pruža toliko lijepe poglede na krajolik i stvara opuštenu ladansjku atmosferu da vas nije osobito briga što jedete. Vina mogu biti odlična; počeli smo s nagrađenim Sauvignonom iz 2020. da bismo nastavili s vrlo dobrim crnim pinotom iz 2018. iz linije Primus, prepunim zrelog tamnog voća. Završili smo svježim i mirisnim Rizlingom iz 2019. Skoro cijelo popodne društvo nam je pravio simpatični crno bijeli mačak sjajne dlake i blage ćudi, koji nas je prvo došao pozdraviti a zatim je legao pod naš stol i spokojno uživao u toplom popodnevu u Zagorju.
