“Ovo je dunavski šaran, nije onaj iz ribnjaka,” objašnjavao nam je sinoć Vladimir Škrobo Bajo, vlasnik restorana Baranjska kuća u Karancu. Gospodin Škrobo šarana je prvo dimio, zatim špikao pa pekao na rašljama na otvorenoj vatri. Rezultat je bio više nego zanimljiv: šaran je imao kožu hrskavu poput odojka, lijepo zadimljeno meso čvrste teksture i točno nula sala. Uz hrskavog i zadimljenog šarana pili smo srčanu, opet još vrlo mladu beljsku Frankovku iz 2012. godine. Načelno ne volimo šarane, ali ova verzija iz Baranjske kuče vraća povjerenje u tu ribu.
Som iz otvorene peći bio je još ukusniji, s delikatnim, gotovo nježnim mesom i opet s neočekivano malo masnoće. Uz soma su posluženi jako slasni pekarski krumpiri. Juha od smuđa s ječmom bila je, ipak, najfinije jelo večeri, s podigranim ali čistim okusima i s dovoljno smuđeva mesa da bi se podsjetili zašto se smuđ smatra najplemenitijom riječnom ribom u ovom dijelu Europe.
Za desert smo dobili izvrsnu, optimalno slatku pečenu bundevu i bučnicu. Baranjska kuća dio je većeg kompleksa koji obuhvaća muzej starih zanata, i trgovinu s lokalnim proizvodima.
Prvi dojam koji Baranjska kuća ostavlja jest stanovita etno rustikalnost. No, kuhanje u Baranjskoj kući zapravo je precizno, profesionalno i do određene mjere sofisticirano. Riječ je svakako o jednom od najzanimljivijih restorana u Slavoniji i Baranji.
