Marendarnica Fiume na riječkoj tržnici ima senzacionalnu crnu ploču s dnevnim menijem. Senzacionalnu zbog cijena: palamida – 40 kuna, oslić – 35 kuna, hobotnica – 40 kuna i tako dalje, i tako dalje. Sve divote ispisane na toj ploči koštaju između 30 i 40 kuna osim raže, koja stoji 60 kuna. Raža je, međutim, jedan od veličanstvenih jadranskih specijaliteta koje skupi restorani ne drže, jer hrvatski restoranski gosti tko zna zašto ne vole jesti ražu.
Naručili smo, razumljivo, friganu ražu, pa smo za desetak minuta dobili tanjure prekrivene velikim, slasnim, neodoljivim ražinim krilima, ispod kojih se nalazila kuhana svježa blitva. Pretpostavljamo da je svježa, jer smo izričito rekli da ne želimo češnjak u blitvi s krumpirom i stvarno smo dobili blitvu bez češnjaka. Da je jelo napravljeno unaprijed, vjerojatno bi bilo puno češnjaka, kao što nam se često dogodi na sličnim mjestima.
Čim nam je donijela ražu, ultraljubazna konobarica odnijela je s našeg stola bočicu s nekim žutim uljem i donijela veću bocu, s dubokozelenim, jako aromatičnim maslinovim uljem. Raža je, dakle, bila izvrsna, blitva i krumpir dobri, ulje fino a kruh svjež: sve smo to, skupa s pola litre dosta lošeg vina, s vodom s grbom NK Rijeke koja se puni u Sloveniji, i s dva vrlo solidna Hirtera, platili 208 kuna. Zaista se ne sjećamo kada smo i gdje tako dobru i zaista vrijednu ribu poput raže jeli za tako mali novac. Ljudi oko nas uglavnom su uživali u prženim srdelicama i gavunima.
Na ručku su bili službenici obližnje banke u uniformama, jedno malo društvo koje se očigledno okupilo nakon dosta vremena, na zidu je uokvirena kolumna Alda Paquole u kojoj opisuje kako su za jedan ručak u Fiume došli dimnjačari pa su svi sa zanimanjem promatrali kako fokusirano i poslovno čiste dimnjak, u Fiume dolaze glumci i scenski radnici iz riječkog HNK koji se nalazi par koraka dalje, ovdje jedu nosači s tržnice, penzioneri iz susjedstva, riječki rokeri i pisci, novinari, pripadnici talijanske manjine koji se okupljaju u Unione Italiana u blizini. U zadnjoj prostoriji blizu WC-a, zatekli smo četiri starije kumice s placa za ručkom nakon posla, u živoj raspravi o tome kako okititi kuću za Božić.
Fiume je prilično nevjerojatno mjesto: ono izgleda kao gostionice iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća na ecstasyju. Debeli kameni zidovi, volte, tri prostorije prepune raznih memorabilija koje vlasnicima Nevi i Rinu donose gosti: od prastarih radio aparata i slika, do gitare na kojoj posjetitelji katkad sviraju.
Na šanku je bezbroj jeftinih žestokih pića koja su bila popularna u neka davna vremena, skupa s bocama bazičnog Johnnie Walkera i Ballantinesa, koji su također žarili i palili u sedamdesetima i osamdesetima.Vlasnica i konobarica pjevaju šlagere iz tog doba dok raznose tanjure.
U skladu s duhom vremena koje evocira, Fiume ne drži buteljirana vina, što je dosta velika pogreška. Malvazija koju su nam dali bila je tek malo iznad ruba pitkosti, pa smo je morali isprati pivom. Zanimljivo je da Fiume nije stara, nego tek starinska krčma. Ona je, naime, utemeljena 2003. godine kada je ugostiteljstvo već izgledalo znatno drukčije. No, njen autentični, nelažirani, neafektirani retro, skupa sa smiješnim cijenama dobre ribe, čini je jednom od zabavnijih mjesta na inače opustošenoj riječkoj restoranskoj pozornici. Kad idući put budemo u Rijeci, posve sigurno ćemo svratiti u Fiume. Samo što ćemo se naoružati buteljkom pristojnog vina i vadičepom.
Jeli ste u Konobi Fiume? Podijelite dojmove
KONOBA FIUME
Vatroslava Lisinskog 12, Rijeka
