U doba polupraznih restorana, Carpaccio u Teslinoj uglavnom je pun. Okej, nije to ona razina posla kao prije četiri mjeseca kad se u restoran nije moglo ući bez rezervacije. Ali, činjenica je da u petak oko tri popodne na Carpacciovoj terasi nije bilo ni jednog slobodnog mjesta. Svi prolaznici Teslinom ulicom u to su se mogli uvjeriti.
“Zapravo, morao sam odbiti više upita za terasu,” rekao nam je Vlado Lisak, Carpacciov vlasnik i najbolji zagrebački restorater. Čak je i unutra nekoliko stolova bilo puno. S obzirom na polupopunjenost ili četvrt popunjenost drugih restorana u centru grada, Carpacciov je snažan povratak iz lockdowna još uočljiviji.
Carpacciov instantni uspjeh poslije epidemije govori o snazi brenda i o lojalnosti publike. Ovih se dana još jednom pokazalo da je Carpaccio uvjerljivo najjači restoranski brend u Zagrebu, i da ima neobično lojalne goste, koji se uostalom, međusobno vrlo dobro poznaju: cijelo smo popodne gledali kako se ljudi srdačno pozdravljaju između stolova, baš kao da su se upravo svi vratili s godišnjih odmora.
Zanimljivo je da ni narudžbe nisu bile male. Primijetili smo kako su se otvarale buteljke Silvia Jermanna i Lodovica Antinorija, a za jednim se stolom usred radnog dana popila buteljka Moetova Brut Rosea. Carpaccio sigurno nema, niti je ikad imao najbolju hranu u Zagrebu (Vlado Lisak stalno govori kako nije zainteresiran za Michelinovu zvjezdicu) ali je već deset godina vodeći zagrebački restoran. Što je razlog tome?
Prvo, gospodin Lisak poznaje skoro sve svoje goste. On se trudi, najviše što može, da se gosti osjećaju ugodno i udobno, i da svakim novim dolaskom doživljavaju onaj specifični osobni kontakt s restoranom koji može prenijeti samo vlasnik ili glavni chef. Drugo, sve Carpacciove restoranske procedure na visokoj su međunarodnoj razini.
Treće, premda relativno jednostavna, Capracciova je hranaukusna do jako ukusna, poštena, profesionalno pripremljena i nerijetko ultrasvježa. Danas, sredinom svibnja, naletjeli smo na izvrsne divlje šparoge, premda su divlje šparoge na kraju sezone, pa ih drugi restorani uglavnom više ne drže. Tu su bili i sasvim dobri crni tartufi i jadranske lignje; sve to na treći radni dan (Carpaccio se nije otvorio 11. nego 13. svibnja).
Četvrto, Carpaccio nije jeftin, ali je uvijek ostavljao uvjerljiv dojam vrijednosti za novac, ne samo zbog velikih porcija i odličnog servisa, nego zato što Carpaccio osigurava cjelovito restoransko iskustvo, zbog kojeg među ostalim volimo jesti vani. Današnja gužva na Carpacciovoj terasi dokaz je da će se restorani vratiti. Osobito oni koji zaista znaju svoj posao.
