Kad pišemo o ribljim restoranima, prilično često koristimo izraz škampi koji su hodali: naprosto, za okus škampa koji ionako pripadaju obitelji jastoga, od esencijalne je važnosti da budu živi. Teško da postoji bolja hrana iz mora od živih kvarnerskih škampa. Mnogi naši kuhari i restorateri često ironiziraju to inzistiranje na hodajućim škampima, tvrdeći kako je riječ o škampima manekenima, koji se samo pokazuju gostima, dok u stvarnosti na tanjuru završi nešto iz zamrzivača.
U porečkom restoranu Sv. Nikola smještenom na središnjem dijelu rive s pogledom na otok Sveti Nikola, stilem o hodajućim škampima digli su, međutim, na novu razinu. Vlasnik nam je prvo pokazao vrlo živahne, prekrasne crvenkaste škampe na velikom srebrnom ovalu. Za dvadesetak minuta donijeli su su nam te iste škampe crudo, dakle posve sirove, cijele, samo što su s repova uklonili oklop.
I onda se dogodilo nešto što još nikada, poslije bezbroj škampa koje smo pojeli, nismo doživjeli. Na tanjuru našeg prijatelja jedan se škamp počeo se micati. Drugi, veći, bio je još energičniji. Snažno je počeo mahati kliještima. Gotovo da je pokušao pobjeći s tanjura. Čovjek je, dakle, dobio doslovno žive, i doslovno hodajuće škampe, što ga je, razumljivo, obeshrabrilo.
Slegnuo je ramenima i zapitao: I kako da sad ovo pojedeš? Naravno, nije ih pojeo. Da se Nikoli nije desio taj veliki faux pas sa hodajućim škampima na gostovu tanjuru, restoran bi dobio ocjenu više. Naime, koliko god voljeli svježe rakove, nitko ne želi jesti životinju koja je još živa. U kineskim kulinarskim tradicijama postoje, doduše, rituali serviranja poluživih životinja iz mora, no od takvih se praksi već prije nekog vremena odustalo. Gost, dakle, ne želi jesti živu životninju, i ona se nikada ne smije servirati.
U kuhinji Sv. Nikole svakako su morali ubiti škampe, bilo da su nam ih htjeli servirati cijele ili da su donijeli samo repove. Sve drugo na jučerašnjem ručku u Poreču bilo je, zapravo, iznimno dobro. Fenomenalne kamenice, dondole pune mora, uzorni carpaccio od brancina i orade, izvrsno pečeni brancin i ovčica, te vrlo svježe salate i prilozi. Plate sa sirevima također su izgledale prilično atraktivno.
U vitrini s vinima zapazili smo, uz sve istarske favorite, i niz zanimljivih uvoznih buteljki, od slovenske Movie do solidnog izbora šampanjaca. U porečkoj gastromskoj oseki koja traje već previše godina, Sv. Nikola je jedna od sasvim rijetkih svijetlih točaka. Izvrsno je što rade i u siječnju, kad je većin restorana na obali zatvorena.
SV. NIKOLA
Obala maršala Tita 23, Poreč
HRANA +3/5 UREĐENJE-4/5 POSLUGA -4/5
