Hrast je jedan od najstarijih restorana u Poreču. Postoji od 1971. godine, a ondje smo unatrag dvadesetak godina jeli četiri ili pet puta, s različitim dojmovima. Sjećamo se izvrsnih listova i škampa, ali pamtimo i jedno popodne prije par godina, kad je Hrast bio otvoren, ali u samom restoranu nije bilo baš nikoga, pa smo morali otići poslije petnaestak minuta potrage za osobljem.
Nekonzistentnost je i danas glavna Hrastova značajka. Sudeći prema meniju i prema nekim sastojcima poput svježih škampa, a osobito sudeći po prezentaciji, Hrast pokušava biti gastronomski bistro ili ambiciozni riblji restoran. Samo je kuhanje, međutim, u nekim segmentima jako diskutabilno.
Hrast želi biti lijep. Njegova terasa kraj mora, iznad plaže i šetnice koja vodi do Valamarovih hotela, zaista je lijepa i opuštajuća. Jela također izgledaju lijepo, veselo i slikovito. No, prezentacija je uglavnom puno bolja od kuhanja.
U couvertu koji se sastoji od riblje paštete omotane tikvicom, diska crne palente i par kapi aiolija, aioli je bio doslovno nesnošljivo prepun češnjaka, dok se palenta raspadala. Tartar od škampa i kozica imao je konzistenciju paštete, tako da svi dodatni, atraktivno aranžirani elementi poput crnog krekera i mariniranog ljubičastog luka, nisu mogli ispraviti temeljnu pogrešku u teksturi tartara.
Buzara od dondola bila je mnogo uspješnija, dok je škrpina al forno zaista izvrsna, s onim specifičnim nježno čvrstim mesom jakog ribljeg okusa. Međutim, krumpiri posluženi uz škrpinu ostali su djelomično sirovi, vjerojatno zato što su ih zaboravili skuhati, prije nego što su ih ispekli.
Maslinovo ulje od anonimnog proizvođača anonimno je i u okusu. Vinska karta prilično je dobra: pili smo Roxanichevu Malvazijicu i Sauvignon, i Kabolin Re Brut. Hrast se trudi i spada među civiliziranije restorane na Poreštini. Međutim, Hrastu nedostaju dublja znanja o gastronomiji, što je šteta.
HRAST
Ulica Nikole Tesle, Poreč
HRANA 3/5 SERVIS 3/5 VINA +3/5 AMBIJENT 4/5
kartice sve osim Amexa
