Baranja bi mogla postati jedna od najveličanstvenijih hrvatskih turističkih destinacija. Malogdje vam se može dogoditi da po povratku s večere, oko jedan ujutro, ugledate divlje srne kako skaču po oranici pokraj ceste. Malogdje ćete tako čvrsto spavati, omamljeni viškom kisika i skoro potpunim mrakom, kojeg je povremeno probijao samo puni mjesec i nešto zvijezda koje se nisu sakrile među niskim kišnim oblacima, nad Kopačkim ritom i Karancem.
Malogdje ćete, nakraju, toliko dobro jesti i piti za relativno malo novca. Baranja je uistinu lijepa, pomalo divlja, jako autentična i rustikalna u onom dobrom smislu te riječi. Baranji, međutim, nedostaje ozbiljnih društvenih okupljališta. Jedno od rijetkih jest restoran Kormoran, smješten na samom ulazu u Kopački rit: Kormoran je nazvan po velikim zaštićenim pticama od kojih se u Ritu katkad crne stabla. Kormoran je nedavno zapljusnuo medije, pošto se doznalo da su njegovi kuhari pripremili ručak za princa Charlesa i njegovu suprugu Camillu, kada su njih dvoje posjetili Baranju.
U Kormoranu smo ovih dana jeli dvaput, u ponedjeljak navečer i u utorak iza podneva. I večera I ručak prošli su iznad očekivanja.U ponedjeljak su nam prvo donijeli carpaccio od soma. To je jelo zvučalo originalno i optimalno lokalno, ali su tanke somove fete bile, nažalost, prehladne: hrvatski bi kuhari, kada poslužuju carpaccio, bilo da je riječ o govedini, tuni ili somu, morali naučiti da se to jelo servira na sobnoj temperaturi. Carpaccio nije sladoled.
Krepka i gusta teleća juha ostavila je mnogo bolji dojam, dok je pečena teletina s mladim, cijelim, putrastim pečenim krumpirima bila prilično izvanredna. U utorak smo, pak, prvo naručili odlične miniburgere od štuke, da bi nas zatim impresionirali lijepim, velikim smuđem s roštilja. Kada dobijete nešto tako dobro a lokalno, poput našeg smuđa, osjećate se jako zadovoljno i veselo. I znate gdje ste.
Kormoran, koji na svom meniju nudi čitav niz lokalnih jela, od fiš paprikaša i perkelta (verziju s kopunom svakako valja probati), do jelena i druge divljači predstavlja, zapravo, mikroprimjer baranjskog turističkog potencijala. Hrana u Kormoranu jako je lokalna, jako atraktivna i vrlo, vrlo dobra. I to je ono što turistima treba u Baranji. Govoreći u širim crtama, Baranja kao potencijalno jedna od najvažnijih hrvatskih kontinetnalnih turističkih destinacija, mora se držati svojih komparativnih prednosti koje valja učiniti masovno prepoznatljivima.
Takav model baranjskog turizma valja, naravno, pozicionirati u širi destinacijski kontekst. Taj se kontekst zove Slavonija i hrvatski Dunav, i njega obilježavaju sličan tip hrane, graševina kao ista glavna vinska sorta i kao globalno prepoznatljiv element lokalne kulture, zajednički identitet, različitost od svih drugih hrvatskih turističkih područja, ali i vrlo dobra prometna povezanost.
Od Zagreba od Karanca ili Kneževih Vinograda vozi se najviše dva i pol sata, a osječki je aerodrom izravnim letovima povezan s Londonom. Nema , dakle, nikakva razloga da mnogi od onih stotina i stotina tisuća turista koji preplavljuju Zagreb, ne ulože par sati vremena kako bi vidjeli Baranju, kao što nema razloga da Britanci koji jesu masovno zainteresirani za Hrvatsku, posjet našoj zemlji ne počnu na njenom istoku, umjesto na moru.
Nema razloga da Baranja turistički ne eksplodira, ali postoje očigledne prepreke. Prvo, Ministarstvo turizma dosad nije učinilo ništa ozbiljno na promociji kontinentalnog turizma, ne računajući Zagreb. Ministarstvo turizma ne promovira Baranju kao ekskluzivni i egzotični dio hrvatskog turističkog proizvoda, što je golema pogreška. Drugo, osim seoskih gospodarstava poput neodoljivog i smiješno jeftinog pansiona Ivica i Marica, u Baranji uopće ne postoje smještajni kapaciteti. Gdje nema hotela, uglavnom nema ni gostiju (tu, doduše, može pomoći Osijek sa svojim hotelima).
Treće, ni Baranja ni Slavonija i Podunavlje još nisu artikulirali svoj turistički brend; jasno je da Baranja mora biti najjači podbrend u zajedničkom slavonsko-podunavskom turističkom projektu, kao što je to, primjerice, Rovinj u Istri.
Četvrto, Baranji i Slavoniji, žele li se turistički razviti, upravo je neophodan niz masovno atraktivnih promotivnih akcija. Primjerice, zašto Festival graševine koji okuplja skoro sve važne proizvođače, ne bi gostovao u Zagrebu, pa u Dubrovniku pa u Splitu? Ili, zašto se ne bi organizirala maratonska ili polumaratonska utrka kroz Baranju, koja bi obuhvatila Kopački rit?
S obzirom na baranjske vinograde i vina, vinski bi se maraton mogao pokazati optimalnim rješenjem. Baranji i Slavoniji trebaju, nadalje, Zrče ili Ultra, ali s nešto drukčijim sadržajem, primjerenijim lokalnom okruženju. A kada ljudi dobiju jak razlog da jednom posjete Baranju i kada je upoznaju, i kada u Baranji (kao i Slavoniji), bude više mjesta poput Kormorana, nastavit će dolaziti, i dolaziti i dolaziti. Riječ je, zaista, o jednom od najljepših područja u Hrvatskoj.
