Terasa restorana Mano2 u Green Goldu u srijedu oko dva bila je gotovo potpuno puna. Ondje je ručalo barem tridesetak ljudi, i svi su se doimali veselo i dobro raspoloženo, baš kao i lijepi ne prevrući srpanjski dan, od čijeg nas je sunca štitio hlad Manova vrta. Hrana je bila dobra do vrlo dobra.
Za predjelo smo naručili tunu, s redovitog menija, i salatu od mahuna na kremi od mahuna s limetom, s dnevnog menija (koji nažalost nije otisnut, nego konobari svakom gostu objašnjavaju što se danas kuhalo). Oba su tanjura izgledala kao da su došla iz modernih londonskih restorana s jednom Michelinovom zvjezdicom (ili onih kuhinja koje se približavaju prvom Michelinu).
Jarko zelene mahune doimale su se perfektno na svjetlozelenoj podlozi dok su rotkvice i mrvice davale neophodni teksturalni kontrast. Predjelo od tune zapravo je kombincija savršeno narezanog sashimija i vrlo finog tartara, s kremom od avokada i s puno dobro odabranog jestivog cvijeća.
Zatim smo jeli tempuru od srdela sa štapićima od jabuka, u kojima je par kapi sezamova ulja naglasilo zemljasti okus, te jako srčanu, tradicionalno pripremljenu gregadu od mola. Gregada od oslića bila je jedino jelo koje smo kušali, bez autorskog potpisa Hrvoja Kroflina, Manova chefa i jednog od nekoliko najboljih hrvatskih kuhara (uz Štefana, Vellu, Šakotu, Gretića i Thuring). Taj je tanjur, međutim, mogao izaći iz svake solidnije kuhinje koja je raspolagala svježom robom.
Kontrast između visoko estetiziranih i kulinarski elaboriranih tanjura s mahunama, tunom i srdelema, i “domaće” gregade s molima, glavna je simbolička i sadržajna značajka Mana2. Na meniju tog restoana, koji sigurno spada među najbolje u Zagrebu, nalaze se neki Kroflinovi klasici poput patke na tri načina, rižota od prepelica ili, među novijim jelima, bourguignona od goveđih obraza, koji ukazuju na ozbiljan, moderni francuski stil gospodina Kroflina koji, baš kako treba, često uključuje azijske utjecaje. Drugi je dio menija pun steakova svježe ribe koja se prodaje na kilograme. Taj segment svjedoči, pak, o bazičnoj orijentaciji u oba Mana: dajmo ljudima što više nabildanih proteina.
Koliko smo vidjeli, nekoliko se stolova, uključujući i onaj najveći s osmero gostiju, odlučilo za nabildane proteine, a ne za elaborirano kuhanje. Dapače, gosti za jednim stolom iskreno su se divili zaista prekrasnim velikim brancinima, pa smo se zapitali hoće li ikada itko u Hrvatskoj osjećati jednako poštovanje prema, recimo, fileu tog mišićavog lubina pripremljenom u šampanjskom umaku s kavijarom. Takav se bracncin svojedobno servirao u Claridgesu dok je ondje menu postavljao Gordon Ramsey.
Mano2 posjeduje dva identiteta. Jedan je vezan uz Hrvoja Kroflina, čovjeka koji obožava i misli hranu, koji stalno želi učiti, ali koji zbog prirode Manova biznisa, nije uspio definirati svoj gastronomski stil .Drugi je vezan uz vlasnika, koji zna što njegovi gosti već godinama i godinama žele jesti. Ta dva identiteta žive u razmjerno uspješnoj simbiozi, ali uz njihove očigledne različitosti Mano nikada neće postati zaista vrhunski gastronomski restoran, što je velika šteta za zagrebačku i hrvatsku kulinarsku scenu.
Vinska karta dosta je solidna, često s previsokim cijenama ali sa sjanim izborom vina na čaše: toče se, među ostalim , Simčičev Teodor i Moreauov Chablis, dok je čaša Stinina pošipa 30 kuna jeftinija od one zaista smiješne cijene u Balonu (75 kuna za čašu pošipa?!) o kojoj smo pisali prošli tjedan. Zanimljivo je da Mano drži buteljke našeg starog favorita, Štajerca Jože Kupljena, koje su nažalost iščezle većine hrvatskih restorana. Sa zadovoljstvom prijavljujemo da je Kupljenov sauvignon iz 2013.u fenomenalnom stanju. Dobar ručak u Manu 2, s tri čaše chablisa i buteljkom sauvignona, platili smo 670 kuna.
Kako su recenzenti vodiča The Truffle ocijenili Mano2, možete pogledati OVDJE.
ManO2
Green Gold Centar, Zagreb
HRANA 4/5 AMBIJENT 4/5 POSLUGA 4/5
sve kreditne kartice
