Razmjerno mnogo restorana kod nas i u svijetu ne dočekaju drugu godinu. Pravilo propasti u prvoj godini pokosilo je i velike investicije poput A Posta, i male gostionice poput himalajskog curryja na Kaptolu. O’Brok u Vlaškoj ulici otvoren je početkom godine, negdje u isto vrijeme kao i A Posto i nepalska zalogajnica na Kaptolu.
Kad smo ga prvi i dosad jedini put posjetili negdje u siječnju ili veljači, O’Brok nam je ostavio solidan dojam: pršut se rezao ručno pred gostima, meni je bio bar donekle sezonski, a samo kuhanje tehnički korektno. Vidjelo se da su O’Brok pokrenuli profesionalci, koji uglavnom znaju što rade.
Danas smo svratili u O’Brok da bismo vidjeli je li se to znanje kapitaliziralo. Čini se da jest. Oko jedan popodne O’Brok je bio pun: i blagovaonica i ugodna mala terasa odjekivale su onim veselim suzvučjem uspješnog restorana, koje se sastoji od žamora zadovoljnih gostiju, zveketa čaša i bešteka i dovikivanja između konobara i kuhinje. Zanimljivo je da smo među publikom uočili i ponešto stranaca, kao i stalnih kvartovskih gostiju, poput jednog starijeg gospodina koji je došao na lasagne i čašu vode. Konobari su ga tretirali jednako kao i goste koji su naručili buteljku vina. I to je super.
Mi smo pojeli golemi, sočni, skoro ekspertno pečeni biftek, sa slatkim prženim krumpirom i salatom od rajčica. Gosti koji su se odlučili za dnevni meni mogli su, primjerice, birati između istarske maneštre, juhe od buče, njoka s plodovima mora, telećih jetrica i još par comfort food jela koja nisu skuplja od 70 kuna. O’Brok je poštena, profesionalna gostionica, koja usprkos ponekim očiglednom greškama (potpuno neznanje o vinu, loše maslinovo ulje, poluupotrebljivi noževi za meso) vrlo dobro funkcionira. Bilo bi jako korisno kada bi svaki zagrebački kvart imao bar po jedan O’Brok.
