Kad kažemo vrijednost za novac, ne mislimo na apsolutno niske cijene udružene s velikim porcijama. Naprotiv, neki od najgorih zagrebačkih i hrvatskih restorana propali su servirajući puno hrane za vrlo malo novca. Još pamtimo famoznu Toskanu u Šubićevoj, gdje se cijeli meni s pohanim somom mogao dobiti za 25 kuna, ili konobu Burin u Heinzelovoj, koja je prije par godina nudila sve za 30 kuna.
Vrijednost za novac znači da pojedini restoran ne opterećuje vaš budžet, a da u njemu možete pristojno do vrlo dobro jesti. Vrijednost za novac definirana je, nadalje, kontekstom: Dubrovnik je uvjerljivo najskuplji restoranski grad u Hrvatskoj, pa zabavni i dobro vođeni Kopun ondje predstavlja vrijednost za novac, dok bi u Istri bio skup.
Ova lista obuhvaća samo Zagreb, Istru, Kvarner i Dalmaciju, naprosto zato što su Slavonija i Baranja toliko jeftinije od svih drugih dijelova Hrvatske da ondje skoro svaki prihvatljiviji restoran predstavlja vrijednost za novac (iznimka je bio Muzej okusa, koji je zasluženo propao). Posebnu listu osječkih i baranjskih restorana objavit ćemo krajem siječnja. Evo, dakle, našeg popisa restorana koji predstavljaju najbolju vrijednost za novac na zagrebačkom području i na moru.
Gabrek nije jeftin u općenitim mjerilima, ali nije ni skup. Gotov ni jedno jelo ne košta više od stotinjak kuna. Devedesetgodišnji Gabrek, međutim, označuje apsolutnu vrijednost za novac zato što poslužuje doista gargantuovske porcije jako ukusne hrane, napravljene od dobrih sastojaka. Kad naručite juhu, na stol dođe cijela zdjela, pa jedete koliko možete. Kad naručite pečenu teletinu, dobijete dvije debele, oveće fete koje nikad dosad nismo uspjeli svladati. I tako dalje, i tako dalje…
Malo selo tipična je istarska konoba s ognjištem, neformalnom poslugom, uvijek prepuna i lokalnih gostiju i stranaca, koje privlače niske cijene. Ono što Malo selo izdvaja od konkurencije jest odnos cijene i kvalitete bijelih tartufa. Na jelovniku piše da fritaja s bijelim tartufima košta 100 kuna. Naravno da smo je naručili. Fritaja je došal na stol prepuna jako aromatičnih, baš prvorazrednih bijelih tartufa. Budući da se nikad i nigdje nismo najeli vrhunskih bijelih tartufa za sto kuna, Malo selo morali smo uvrstiti na vrh ove liste. Osim toga, Malo selo ima neobično dobar izbor vina za kriterije nepretencioznih konoba.
Lagunin šef vina i ulja Milan Budinski prije dvije godine poslao nas je u gostionicu Marina, u neuglednom predgrađu Poreča. Gospodin Budinski, koji je među ostalim podvodni ribolovac, ustvrdio je kako je riba ondje uvijek svježa. Nije nam ništa govorio o cijenama, koje su nas šokirale: 35 kuna za porciju dagnji i 250 kuna za kilogram bijele ribe (osim šanpjera i škrpine, koji su nešto skuplji). Riba je bila uzorno svježa i dobro pečena.
Riječ je o jednom od najinteligentnijih ugostiteljskih koncepata u Hrvatskoj. Bistro Vukušić spaja ultrajeftina dnevna jela (uglavnom ispod 40 kuna), dvosljedne menije za 40 kuna, s jelima srednjeg ranga cijena, ali i s uistinu vrhunskom ribom, koja jest skupa u odnosu na ostatak Vukušićeve ponude, ali je još uvijek jeftinija nego u većini drugih zagrebačkih restorana. Cijene vina također su iznimno niske za zagrebačke kriterije, uglavnom puta dva i manje u odnosu na cijene vina u trgovinama.
Sezonski su lokali uglavnom skupi. Osobito oni smješteni u najstrožem centru turističkih gradova. Chilli Streetfood Fusion Vida Nikolića nalazi se u strogom središtu Poreča, a nije skup. Ovog ljeta ni jedno jelo nije koštalo više od 75 kuna, porcije su vrlo velike a hrana, uvjerljivo najoriginalnija na istarskoj street food sceni, pripremljena je na razini ozbiljnog restoranskog kuhanja. Green Curry bio je, primjerice , jednako dobar kao da smo to Nikolićevo potpisno jelo naručili u nekom od velikih restorana za koje je dosad radio ovaj zagrebački guru azijskog fusiona.
Kopun je najskuplji restoran na ovoj listi. Većina jela u Kopunu košta oko 150 kuna, a kraljevski brudet stoji 200 kuna. Međutim, za centar Dubrovnika, gdje se kilogram ribe prodaje za oko 900 kuna ili više a carpaccio od tikvica zna koštati 150 kuna, ove su cijene niske. Kopun se nalazi na fantastičnoj lokaciji, na trgu kraj Jezuitske crkve. Njegova kuhinja pokušava rekonstruirati stare dubrovačke recepte, koji uključuju i puno azijskih začina poput cimeta, klinčića i muškatnog oraha, budući da se u Dubrovačkoj Republici masovno trgovalo začinima. Kopun, naravno, drži i kopune, koji su se prilikom našeg posjeta pokazali prilično finima, dok su šporki makaruli bili senzacionalni. Vinska je lista vrlo dobra, premda u pojedinim segmentima nedovoljno ambiciozna.
Ovaj bistro kreativne kuhinje smješten na plaži u Mošćeničkoj Dragi, radi isključivo sa svježom ribom. Chefov otac poznati je ribar i škampar, koji se četrdeset godina bavi tim poslom. Budući da radi sa svježom ribom, Zijavica uglavnom nema fiksni meni, jer se veći dio ponude bazira na dnevnom ulovu. Sve što smo ondje probali bilo je vrlo dobro do izvrsno: dondole, grdobina u vlastitom soku, kuglice od bakalara, a cijene su niže nego u većini ribljih restorana na Kvarneru. Naši bliski prijatelji ovog su kolovoza obilan ručak s vinom platili manje od 500 kuna.
Suhinu smo neopravdano, propustom izostavili s liste najstarijih zagrebačkih restorana koju smo nedavno objavili. Suhina je, naime, utemeljen još 1919. godine, i zaista spada među najstarije zagrebačke i hrvatske restorane. Obožavatelji pjevaju ode domaćoj tradicijskoj kuhinji i velikim porcijama. Nama je, pak, privukao pažnju troslijedni meni pripremljen za nedavno održane Dane okusa hrvatske tradicije, koji je koštao 75 kuna, a obuhvaćao je i pastrvu na mlinarski, dakle ribu koja je uvijek svježa. Dobiti troslijedni meni s apsolutno svježom ribom za 75 kuna zaista jest dobra vrijednost za novac.
Šalša još uvijek nudi jela za ručak za 44 kuna. Budući da je hrana u Šalši skuhana vrlo profesionalno, uz ponešto kreativnosti, mašte i moderniteta, Šalša definitivno spada među najbolje zagrebačke zalogajnice. Usput govoreći, danas su u te 44 kune uspjeli ugurati i ražnjiće od bifteka. Okej, vjerojatno se radi o vrhovima bifteka koji se moraju za nešto iskoristiti. Ali , ipak, biftek za 44 kune!?
Ova pola stoljeća stara pulska gostionica omiljeno je mjesto mnogih istarskih kuhara vinara. Vodnjanka svoja riblja jela uglavnom bazira na dnevnom ulovu, dok mesna jela obuhvaćaju i stvari poput tripica, o kojima lokalni novinari govore s puno poštovanja. Strani se gosti, pak, čude niskim cijenama koje za kompletnu , višeslijednu večeru s vinom katkad ne prelaze 200 kuna.
Premda je zadnjih godinu dana polako počeo dizati cijene, Budweiser je i dalje prepun. Goleme porcije, korektno kuhanje i katkad vrlo dobri sastojci (jedan od boljih bifteka u gradu) jaki su argumenti koji pune obje Budweiserove ekspoziture.
