Tridesetak godina u životu restorana ravno je barem dvostrukom broju godina u ljudskom životu. Dodamo li tome promjenu društvenih sustava i vlasničkih odnosa, pa četverogodišnje ratno okruženje, pa veliku ekonomsku krizu koja je u Hrvatsku došla prije devet godina, jasno je kako je u Zagrebu preostalo vrlo malo restorana koji su radili i prije rata, a u kojima se i dalje može jesti.
Na ovu kratku listu nismo uvrstili restorane poput Vinodola, koji su promjenom vlasnika u potpunosti promijenili i karakter: sadašnji Vinodol, srećom, nema ništa s Vinodolom od prije tridesetak godina, dok s druge strane sadašnji Okrugljak predstavlja kontinuitet Okrugljaka od prije tridesetak godina.
Nadalje, na listi nema restorana koji su i imenom i žanrom slični svojim predratnim izdanjima, ali su naprosto toliko loši da bi možda bilo bolje kad bi se njihovi sadašnji vlasnici i voditelji bavili nekim drugim poslom. Evo, dakle, liste restorana koji su preživjeli rat, i u kojima se još može dobro ili barem donekle korektno ručati i večerati.
Okrugljak radi već više od 100 godina, a veliki komadi pečenog mesa na terasi uz potok ili u blagovaonici uz kamin s pravom vatrom, obilježavaju ga desetljećima. Kao i lojalna, najčešće obiteljska publika koja tu vrijednu instituciju hrvatskog ugostiteljstva puni baš svakog vikenda.
Slobodan Čimbur otvorio je Baltazar u osamdesetim godinama. Lani je obitelj Čimbur obilježila 35. godišnjicu rada pokretanjem večernjeg restorana B35. Sam Baltazar u protekla je tri desetljeća prolazio kroz prilično različite faze; ona najbolja protezala se od 2003. godine kada je ondje kuhao Tomislav Špiček, u ono vrijeme nabrijani i kreativni profesionalac, pa do kraja 2008. godine. Između 2004. i 2008. godine ondašnji premijer Ivo Sanader gotovo da je imao rezervni ured u Baltazaru. No, restoran je bio jednako popularan i među nepolitičkim slojevima, pa je tako veliki hrvatski književnik Miljenko Jergović svojedobno u Jutarnjem listu objavio sjajan esej o Baltazarovom bifteku. Danas Baltazar ima jedan od najljepših vrtova u gradu, u dvorištu zaklonjenom od ulice.
Stari kotač već 35 godina radi jednu te istu stvar. Peče pljeskavice, ćevape, ražnjiće, katkad i bifteke, po široko prihvatljivim cijenama te uz njih poslužuje ne baš dobre salate i ništa bolji kruh. Kad su prije desetak godina uveli pomfrit , to se smatralo golemom inovacijom. Stari kotač uspio je opstati zahvaljujući visokoj kvaliteti hrane, ali i tome što se dosljedno drži specifične stilistike roštilja, prilično drukčije od leskovačkih podžanrova koji već godinama dominiraju gradskom roštiljskom scenom.
Kad se u osamdesetim godinama otvorio u maloj baraki kraj malonogometnog igrališta u zelengajskoj šumi, As se odmah uvrstio među najluksuznije zagrebačke restorane, usprkos neuglednom prostoru. As se, naime, od samog početka profilirao kao prestižni riblji restoran s visokim cijenama, koje su, međutim, odgovarale raskošnoj ponudi žive ribe.
Kasnije je Asov vlasnik izgradio hotel s četiri zvjezdice, u kojem prilično redovno boravi hrvatska nogometna reprezentacija kad se okuplja u Zagrebu. Restoran je, nažalost, odavno postao gastronomski irelevantan, ali lijepi ugođaj jednog od najzelenijih dijelova Zagreba i barem korektno pečena riba, čine As mjestom gdje vam ne mora biti žao otići na ručak.
Ovaj obiteljski restoran, jedan od najvažnijih u povijesti zagrebačkog društvenog života, već se pola stoljeća više ili manje uspješno bavi raznim interpretacijama jela starinske zagrebačke građanske kuhinje. Stari gospodin Pero Miladin bio je jedan od najvažnijih i najcjenjenijih hrvatskih ugostitelja uopće, a danas restoran vodi njegov sin Ivica Miladin, igrač bridža i inženjer strojarstva . U posljednje smo dvije godine kod Pere nekoliko puta neočekivano dobro jeli, pa se toplo nadamo da će to neodoljivo mjesto živjeti još desetljećima.
Korčula već dugo nije dobar restoran. U svojim slavnim danima, početkom i sredinom osamdesetih godina dok se ubrajala među najbolje zagrebačke restorane, kraj Korčulina smo izloga zastajali da bismo se divili golemim zubacima, blistavo srebrnim brancinima, blijedocrvenim škrpinama i velikim, živim škampima. U devedesetima i prvoj polovici dvijetisućitih, Korčula je privlačila niz poznatih gradskih gostiju srednje generacije, poput Zorana Milanovića, koji je volio Korčulin bakalar. U zadnje je vrijeme Korčula posve nedefinirana, sterilno uređena riblja zalogajnica, koja se na ovoj listi našla isključivo zbog sjajne prošlosti i jednako dobre lokacije s terasom.
