Zagreb je bez konkurencije vodeća hrvatska restoranska destinacija, i tako je već barem sedamnaest godina, dakle od otvaranja Marcellina ujesen 2001. godine. Zagreb je redovito promovirao i sada promovira najnaprednije restoranske koncepte (Marcellino, Peta četvrtina, Noel, Xató, Vellin Barbieri s) kao i visoko kvalitetne komercijalne projekte (Takenoko, Time, Mano, Carpaccio, Vinodol, Tekka) te se mogao pohvaliti izvantrendovskim vrhunskim kuhanjem (Dubravkin put, Esplanada). Zagreb je svo to vrijeme predvodio hrvatsku scenu i u “nižim” žanrovima, od pizzeria (Karijola, O Hara), preko burger barova do klasičnih malih bistroa (Mali bar). S obzirom na broj stanovnika, ekonomsku snagu i neovisnost o turističkoj sezoni, sasvim je logično što je Zagreb stalno i neupitno hrvatsko restoransko središte.
Zapadna Istra može se pohvaliti nizom zanimljivih restorana. Od moderne Marine Gaši u Novigradu, preko klasičnog lokalnog fine dininga u San Roccu u Brtonigli, visokokvalitetne polusirove ribe kod Damira i Ornele u Novigradu i zaigranog kuhanja Fabricija Vežnavera u savudrijskoj Pergoli, do uglavnom konvencionalnih ali zaista dobrih restorana poput Badija i Čoka, Zapadna istra gastronomski je najvitalniji dio Hrvatske poslije Zagreba.
Šibenik mora biti na svakoj ovakvoj listi zbog Pelegrinija, restorana kojeg ugostiteljski profesionalci već godinama smatraju najboljim i najvažnijim u Hrvatskoj. No, šibensko se područje ne treba ponositi jedino Rudolfom Štefanom i njegovom marljivom ekipom. Pojedine konobe na Murteru i Kornatima uspostavile su zaista visoke kulinarske standarde koji se, prirodno, temelje na živoj ribi, rakovima, i drugim mikrolokalnim sastojcima. Lanskog smo ljeta, primjerice, zaista sjajno ručali u murterskoj Bobi.
Rovinj je na našu listu došao isključivo zbog Montea i njegove Michelinove zvjezdice. Osim Montea vrijedi još spomenuti uvijek pouzdane restorane obitelji Pellizzer (Giannino, Rio) te Tramonto u novom hotelu Delfin, gdje kuha iznimno talentirani chef Filip Popović. Nismo, nažalost, jeli kod Barba Danila, kojeg pojedini ljudi koji znaju, poput Ivice Matoševića, opisuju uz opasan višak komplimenata.
Opatija je standardno atraktivna gastronomska destinacija, čiji restorani uvijek mogu preživjeti zbog blizine Zagreba, Ljubljane, Austrije i Italije. Najbolji kvarnerski restoran i dalje je, bez ikakve konkurencije, Plavi podrum, a u sam vrh svakako spadaju Johnson i Draga di Lovrana. Valja još spomenuti simpatičnu vološćansku Tramerku, zatim novi Grill u Laurusu (svakako najambicioznija i vjerojatno najbolja roštiljana sjevernog Jadrana) uvijek pouzdani lovranski Najade te solidni mesni restoran Jist iznad Rijeke.
Mali Lošinj nema svjetski atraktivan restoran poput hvarskog Laganinija, ali je zato pun žanrovski pametno raspodijeljenih restorana, koji svi isporučuju visoku kvalitetu: od fine dininga Alfred Keller, preko neočekivano dobrog steakhousea Dijana (koji ima vlastite agere) i finog ribljeg restorana Cigale, do roštiljarne Lanterna sa spektakularnim pogledom na otvoreno more. Ove bi se godine otočka gastro scena trebala pojačati japanskim restoranom u hotelu Bellevue. Lošinjski je strateški problem nepostojanje vrhunskih privatnih restorana: jedan koji smo lani posjetili, a koji bi trebao biti na dobrom glasu (i čiji su vlasnici neodoljivo simpatični), zaostao je negdje u osamdesetim ili devedesetim godinama.
