“Nisam još uspio jesti u Le Miki,” rekao nam je ovih dana Esplanadin Ivan Trbušić,najbolji zagrebački konobar i pasionirani gurman, “Dva put sam pokušao i oba je puta bio toliki red da nisam imao vremena čekati.” Instantni uspjeh Le Mike, prve zagrebačke galeterije, pokazuje zapravo koliko je naša publika željna novih formata ulične hrane. Za palačnike od heljde sa slanim nadjevima do jučer je u Hrvatskoj malotko čuo, da bi se danas na terasi u Masarykovoj (kad ne pada kiša), stvarale dosta ozbiljne gužve. Kao što su galettes uspjele, logično je pretpostaviti da bi i neki drugi žanrovi street fooda i etničke hrane, naprave li se zaista dobro, imali ozbiljnu šansu steći masovnu popularnost i prerasti u relativno uspješne biznise. Evo naše liste poželjnih street i etno food formata.
Momci iz Timea zasad su odustali od ramen shopa, pa će u Petrinjskoj, u prostoru koji je prvo bio namijenjen ramenu, vjerojatno otvoriti drugu slastičarnicu Roberta Hromalića. Što je dobro za zagrebačku scenu kolača, ali je loše za zagrebački street food. Ramen, koji je u modernom smislu izmišljen godinama poslije završetka Drugog svjetskog rata, spada među najidealnije žanrove street fooda uopće: juha, rezanci, meso, nešto povrća, tonu umamija, sve u jednom tanjuru/posudici (ako odlučite ramen jesti na ulici) čine skoro svakog sretnim, zadovoljnim i najedenim. Jednom, kad se otvori prvi specijalizirani lokal s jeftinim i dobrim ramenom, taj bi se format mogao približiti popularnosti hamburgera i pizze.
Soparnik se unatrag nekoliko godina počeo iz rodne Dalmacije probijati i u Zagreb. Nude ga na Adventu, na raznim gastrofestivalima, ali i u ozbiljnim restoranima poput Vinodola, gdje se sve češće pojavljuje na dnevnom jelovniku. Soparnik sjedinjuje kaloričnost, hrskavost, jaku začinjenost i nisku cijenu: dakle sve ono što većina Hrvata voli,
Za razliku od tacosa i burrita, fajitas ipak puno više pripadaju restoranskom nego street food repertoaru. Međutim, fajitas su idealni meksički žanr za igranje s hranom pa smo uvjereni da bi se morale proširiti restoranima i street foodovima koji se bave latinoameričkim kuhanjem. Kako, uostalom, odoljeti užitku punjenja vlastite toritilje, s milijun priloga i hrpom mesa i sira? Fajitas se u Zagrebu trenutno mogu jesti jedino u Mex Cantini u Savskoj.
Lokali specijalizirani za pohane kuglice od suhog slanutka toliko su se proširili Europom, da londonski mediji i društvene mreže sastavljaju liste od po petnaestak najboljih falafel barova u gradu. Falafel ima dvije strateške prednosti. Prvo, riječ je o ultimativno zdravoj uličnoj hrani, i drugo, falafel nas uvodi u čarobni svijet bliskoistočnih okusa, koji su u Hrvatskoj još posve nepoznati. Najbolji falafel u Zagebu priprema se u Bistrou 75 u Preradovićevoj ulici
Dim sum je europsko kolektivno ime za čitav niz kineskih okruglica, peciva i punjenih tijesta, premda sam termin dim sum dolazi iz kantonske kuhinje i zapravo ne označava druge stilove kineskih okruglica poput jiaozija iili baozija. No, ostavimo li jezik i značenja sa strane, ostaje činjenica da dim sumi već deseteljećima, i dulje, spadaju među najpopularnije etničke snackove u zapadnim gradovima s brojnijom kineskom zajednicom. Kod nas su posljednjih godina posve zanemareni što je, prirodno, koincidiralo sa sumrakom kineskih restorana u Hrvatskoj. Dim sumi, međutim, posjeduju golemi komercijalni potencijal, jer je riječ o spoju tijesta, mesa i povrća koji brzo utažuje glad, ima okusne i teksturalne profile drukčije od bilo kojeg drugog street ili etno food žanra na hrvatskom tržištu, nije skup, lako se jede s nogu i može biti prilično zdrav ako se kuha na pari.
Domaća pekarska industrija iz godine u godinu bilježi stalni rast prometa, profita i broja zaposlenih. Hrvati se naprosto masovno hrane u pekarnicama. Što je ubilo kulturu bureka i pita. Bureci iz pekarskih lanaca prilično su grozni, ali su jeftini i dostupni na svakom uglu. Prije šest ili sedam godina restoran Mostovi u Radničkoj radio je dobar posao s posebnom vitrinom u kojoj su se prodavali zaista izvanredni bureci i pite. Prije trideset i više godina, u vrijeme Crno bijelog svijeta, noćni su izlasci često završavali u nekoliko specijaliziranih burekdžinica koje se nikad nisu zatvarale i koje su nudile znatno bolju robu od sadašnjih bureka iz pekarnica. Burek je univerzalno privlačan format, koji je već godinama u drastičnom povlačenju. Možda je vrijeme za renesansu.
Yakitori je u Japanu toliko popularan da se prodaje u svim mogućim oblicima, uključujući i smrznuti i konzervirani yakitori. Bazično, yakitori je ražnjić od piletine nataknute na bambus, koji se peče na žaru od drvenog ugljena. Yakitori, dakle, posjeduje sve značajke da postane masovno popularan i u Hrvatskoj. Hrvati jedu puno piletine, obožavaju roštilj, i navikli su na ražnjice. Uz to, yakitori je jeftin i lako se jede i s nogu.
