Prošetate li Tkalčićevom, možete steći dojam da u Zagrebu cvjetaju etničke kuhinje: turska zalogajnica nadovezuje se na indijski bistro koji ne želi primati kartice; donedavno je u tom dijelu Tkalčićeve radio i mali izraelski bistro, dok se par koraka prema Dolcu smjestio šrilankanski Curry Bowl, gdje kartice primaju jedino kad je POS dobro raspoložen.
Još do lani u gradu smo imali i dva korejska restorana (onaj preko puta Sheratona srećom se zatvorio, naslijedit će ga talijanski) te puno kineskih . Problem većine tih restoran jesu zaista katastrofalni standardi i kuhanja i kvalitete ulaznih sastojaka.
Njihovi vlasnici misle da Zagrepčani ne znaju baš ništa o etničkim kuhinjama, dok će turisti doći i proći. Drugi glavni problem etničkih restorana jest dramatični nedostatak ugostiteljskog profesionalizma.
Ovog smo ljeta tako pokušali ručati u Habibiju iznad Gajnica. Ljubazni chef, koji dobro govori engleski, prvo nas je zamolio da pričekamo pola sata jer mu osoblje još nije došlo na posao. Osoblje se u međuvremenu pojavilo, nešto žestoko raspravljalo sa chefom, da bi nas chef poslije pola sata obavijestio da nam danas ipak ne može ništa skuhati.
Usprkos takvim gafovima, kao i usprkos žalosnoj činjenici da u Zagrebu nema ni jednog tajlandskog, vijetnamskog ili libanonskog restorana ( Delicie Libanese zaista ne računamo), uspjeli smo izdvojiti nekoliko dobrih etničkih restorana. Na ovoj listi nema japanskih/fusion restorana i sushi barova, jer oni čine kategoriju za sebe.
Sommelier Mario Meštrović i chef Sourab Khandahar s timom
Namaste je ozbiljna, velika investicija s izvrsnim kuharom Sourabhom Khandekarom koji se školovao u Londonu i koji je radio u čuvenom hotelu Dorchester. Kuhanje u Namasteu vrlo je precizno, sofisticirano, autentično, ali znatno blaže nego u Royal Indiji. Vrlo dobru vinsku kartu postavio je ugledni sommelier Mario Meštrović.
Royal India primjer je restorana koji od B sastojaka priprema A jela. Royal India koristi prosječnu piletinu, smrznutu janjetinu i još zamrznutije kozice, ali zahvaljujući briljantnoj uporabi začina, većina njenih jela zaista pjeva. Royal India zna biti žestoko ljuta, u čemu, naravno, uživamo.
Poslije stanovitog lutanja u prvih godinu dana, El Toro je postao najbolji latino restoran ikad otvoren u Hrvatskoj (ne računajući kratak život Tacos and Burger Barra). Ceviche u El Toru može se usporediti s cevicheima u ozbiljnim europskim restoranima, dok su tacosi standardno dobri.
Ovaj panazijski restoran u podrumu Green Golda privukao je goste svojim prilično bogatim all you can eat programom za ručak. Ovih dana kreću i s posebnim roštiljskim programom za večeru. Budući da vlasnica, legendarna gospođa Chen, zna skoro što se može znati o kineskim, korejskim i nekim drugim azijskim kuhinjama, imamo razloga za optimizam.
Poslije dvadeset godina, Mex Cantini prirodno treba face lifting. No, guacamole je i dalje najbolji u gradu, fajitas korektne i atraktivno prezentirane a margarite neodoljive.
