Hrvatska nacionalna kuhinja nije kodificirana. Čak ni ona starinska, dok se moderna tek rađa u rukopisima chefova poput Skoke, Šakote i Štefana. Osim toga, klasične lokacije starinskih zagrebačkih restorana polako umiru: cijela se Gračanska cesta gastronomski ugasila. Isto tako stari, klasični restorani koji sigurno spadaju u korpus nacionalne kuhinje poput Trnjanke i NK Trnja, danas se doimaju poput muzeja. Pa ipak, u Zagrebu i Samoboru radi nekoliko zaista vrlo dobrih restorana, koji se oslanjaju na hrvatske kulinarske tradicije.
Vesna Miletić u Taču već dva desetljeća priprema butiknu hrvatsku tradicionalnu kuhinju, s naglaskom na Istru. Tač je, kao i svi dugovječni restorani, imao uspone i padove, promašaje i pogotke, no zadnjih je godinu dana u zaista dobroj fazi: vrhunska riba kada je ima, odlična pljeskavica, fenomenalne šparoge i artičoke, jako slatke rajčice i opako ljuti feferoni, odličan ajvar. Vinska lista oslanja se na oranże te je neobično hrabra za takav tip restorana
Ova 115 godina stara zagrebačka institucija u zadnjih se pola godine doimala prilično pomlađeno. Okrugljak se može pohvaliti fenomenalnom terasom, pucketavim kalijevim pećima u glavnoj blagovaonici, i prvorazrednim mesom. Na servisu i organizaciji posla u kuhinji może se još puno raditi.
Vinodol je najveća zagrebačka hranionica, u kojoj je chef konzultant Zdravko Tomšić dao sofisticirani touch bazičnim nacionalnim jelima. Pašticada i brudet osobito su nam dobri, dok još jednom želimo pohvaliti briljantan sir iz mišine. U slastičarskom sektoru postoji puno prostora za napredak.
Špilja već godinama uspješno povezuje klasične elemente samoborskog ugostiteljstva, poput golemih porcija i naglaska na teletinu, s modernijim kuharskim tehnikama. Rezultati su više nego uspješni, o čemu svjedoči činjenica da je u Špilji i dalje vikendom teško dobiti stol.
Gabrek je ultimativni feelgood restoran. Sve je dobro, svega je previše, ništa nije preskupo, a osoblje se drżi fenomenalno, s obzirom na golemi broj gostiju vikendom. Gabrek, gdje najčešće jedemo teleću vratinu, nije naravno gastro. I sve što rade może se dodatno elaborirati, a da ne izgubi “domaći” štih.Međutim, i ovakav je prilično neodoljiv.